U Zagrebu, poslije čaše vina

“Nećeš shvatiti ovo što ti pričam, u Zagrebu poslije čaše vina...” pjevaju Baruni.

Što jedna emancipirana Zagrebčanka mora misliti i čitati? Gledati kako napreduju ženske u našem društvu? Glasati za referendum? Razmatrati o tome kako su joj djeca, da li je radila ikada abortus i pokupiti neki novi recept? Uglavnom ne jer ima doma ponekada muža s kojim o tim temama progovori nekoliko pametnih riječi. Ima doma i roditelje s kojima se može razgovarati.

Da li nužno samohrana majka ili neka stara cura postaje feministkinja? Da, ali to je samo zato što su muškarci zauzeti jer kad bi neki muškarac, po mogućnosti Zagrebčanin, progovorio sa svojom majkom ili majkom svoje djece, ne bi imala Zagrebčanka razloga nikakva razmatrati društvena zbivanja.

Drugim riječima, prosječna Zagrebčanka živi uglavnom dobro. Živi u nekakvoj državi koja se još uvijek zove Republika Hrvatska, živi u metropoli te države, a živi i u najboljoj turističkoj destinaciji na svijetu, a živi i u Europskoj Uniji. Što joj nedostaje? Gotovo ništa. Dakle, ima slobodnog vremena koje popunjava prelijepim i korisnim zabavama. Zanima se uređenjem domaćinstva, kućnim budžetom, ide na kavu s frendicama, baca se u pravljenje rođendanske zabave za svoju djecu, čita ono što mora, a još uvijek nije stigla pročitati, sluša omiljenu radio- postaju i možda čak provocira malo svojega zaposlenog supruga da razmisli malo o velikim životnim filozofijama. Suprug vjerojatno razmišlja o poslovnim obavezama, a mora razmišljati i o političkim previranjima... da, ali što kad je Zagrebčanka sama ili s frendicama; o čemu razmišlja uz čašu vina?

O nekim stvarima i temama uopće ne razmišljamo, najčešće zato što su očigledne, stoje nam pred nosom. Zagrebčanka živi u miru. Živi u nekakvoj demokratskoj slobodi. Rijetko koja brine o drugima i rubnima jer je jednostavno navikla da država brine o onima koji nemaju sve što jedna prosječna Zagrebčanka ima.

Postoje dvije teme koje obuzimaju slobodno vrijeme jedne takve ženske. To je tema o ravnopravnosti žena i tema o političkim problemima. Najteže je samohranim majkama jer nemaju niti muža, niti prihoda. Nužno se susreću s politikom u potrazi za osiguranjem egzistencije za svoju djecu. Mnoge trpe blago ili neko teže zlostavljanje. To je goruće pitanje Zagrebčanki, a sigurno jest ili će biti goruće pitanje Hrvatica. S druge strane, muškarci možda misle da je puno veći problem u državi političke prirode i kada bi se politički problem riješili, ne bi majke i supruge morale razmišljati o tome kako preživjeti.

Silom prilika, Zagrebčanka, s čašom vina ili bez nje, mora pogledati u oči nadolazećem Danu nezavisnosti. Većina Zagrebčanki zna da je to obljetnica onoga dana kada je ova država definitivno potvrdila svoju samostalnost. U isto vrijeme prate TV-kalendar. Nailaze nam obljetnice ratnih borbi: obljetnice antifašističke borbe i obljetnice Domovinskoga rata. Sve izgleda savršeno, obljetnice ratova, obljetnice oslobađanja. No, prosječna Zagrebčanka morala bi samostalno pogledati svoju sadašnjost i svakodnevicu. Naročito ona koja je samohrana majka. Reći će možda kako ova država nije dobra i kako se ratovi ne isplate jer inače, da nije toga patrijarhata, ne bi ona imala tih problema koje ima.

No, sjeti li se ona možda samohranih majki i supruga koje nisu oko nje? Razmišlja li Zagrebčanka o drugim gradovima svoje samostalne države? Nisam to baš primijetila, a ne mogu da ne kažem: da tim majkama nisu nestali sinovi, da te žene nisu prognane i da njihovi očevi, braća, muževi, kćeri i sinovi nisu sada mrtvi i invalidi, jedna Zagrebčanka ne bi imala problema. Ne bi se brinula za egzistenciju svoje djece. Ne bi morala slušati vijesti iz Europske Unije i baviti se ekonomijom i gospodarstvom svoje zemlje. Ne bi imala tu slobodu, ne bi imala tu svoju djecu, ne bi imala državu, ne bi bila prosječna Zagrebčanka, ne bi bila zbrinuta, ne bi bila živa, ne bi se ni rodila.

Svaka čast poginulima u svim oslobodilačkim ratovima, ali to nije jedno te isto. Ovaj rat, u kojemu su ostali samo Vukovarski toranj i pjesme koje pjevamo kad su obljetnice i o kojemu sada na veliko pripovijedaju oni branitelji što su prodavali  med na Jelcu, oni ćirilićari na vlasti koji nam serviraju da su ondašnji neprijatelji i današnji neprijatelji jedno te isto i sve one radnje koje nam podpomažu da mislimo kako je Irak samo još jedna nevolja i kako će nas Rusi okupirati, traje. Neke se Zagrebčanke sjećaju kako smo dobili najveću bitku u medijskom ratovanju. No, ovo više nije samo borba u medijima, sklanjanje od zračnih napada i prihvaćanje izbjeglica. Ovo je rat u kojemu ti peru mozak. Jedna prosječna Zagrebčanka možda ne razlikuje svoj život i svoju slobodu od slobode općenito. Ali, jedna prosječna Zagrebčanka ima mozak, ima slobodnoga vremena i nema nikakve isprike. 26.09.2014. 10:10