Na izvoru

Ispjevat ću ti nešto, nisam propala,

samo me malo pričekaj da te pronađem

kako bih znala kako izgledam večeras.

Sve sam svoje signale odaslala

samo zato da do tebe zađem

i još uvijek ne vidim na što smjeraš.

Ti si taj koji mene na zemlji vodi,

jedino se tebi mogu okrenuti

i ne želim znati za pogibli ti, ni za rane.

Jer kako onda da se za tobom povodim,

kako da se podignem od klijenuti;

predobro je, vrapci mi se  mišlju hrane.

Stare godine preslatke su zrele,

još se žarko nadam, znaj, da nisam rekla sve.

Zar baš ovo nije moja prilika?

Uvijek treba popuniti ergele,

naći svoj trenutak za odmaranje.

Gdje si sada, gdje je moja slika?

Na to ti ne misliš, samo gledaš mene.

Zar ti nije jasno da te želim prepoznati?

Zar ti ne vidiš svu pustinju koju tvoje vode daju?

Sada tražim samo da te riječ mi prene

iz tih bajnih snova koje briga krati.

Tvoje rane dušu mi napajaju.