Slušaj što ti pričam, slušaj pjesmu moju,
šapat galopirajući tiha duha zadubljena
što se daje u svu povijest i osobnost svoju,
ja sam u Te skroz totalno zaljubljena.
Ima tome već mnogo mjeseci
kako me boleština nikako ne hvata
jer si meni rekao: presjeci
ovaj kolač slatki moj od zlata.
Kad mi dade nož u ruke,
ja ga upotrijebih za premeku tortu.
To je dio moje struke,
ali ponajviše dira mi aortu
koja tuče bjesomučno
pa mi ne da ni da dišem,
ne brine se za sve stručno,
i ne mari što tu pišem
nego sili mene na prestrašan gnjev.
Ti si meni dao da u teškoj komi
pripazim na jadan vrapčji pjev
i na zraku sunca što se lomi
usred srca uzburkana.
O, kako sam potrefila
tihu notu strašnoga orkana
pa se Tebe sjetila,
usmjerila poticaje perolake
mjesto grubo, vrlo profinjeno,
spoznala Ti smisao te kvake:
ništa na tom svijetu nije hinjeno
nego sve se piše i bilježi
Tvojom knjigom, Tvojim slovom,
makar čovjek često bježi,
divlja, plače pod tim krovom
i ne pušta da se za zločine sazna.
Kako mi se torta isplatila,
a bila je sudbina mi tako porazna.
Sva se snaga mnogostruko vratila.
09.09.2014. 09:15
Nema komentara:
Objavi komentar