Hvala za sve ono što podmećem kao prošlo
i hvala za ove dane buduće, i sate, i trenutke.
Ljepše izgleda ono što je poslije došlo
jer je savršenije pronaći bit što stvara vrutke.
Ova ljubav temelji se na visinskim nemirima,
ovi su, tako vječno oplemenjeni, zreli dani
ono što je stvarno izvor svim nebeskim leptirima,
makar izgledaju kao da su davno odbrojani.
Prvi put sam ovdje, ne znam naći svojih ključeva,
samo znam da se poklapaju s jednadžbom
koja prva postoji, još od kad je zemlja bila pljeva
i baraka, prilijepljena crnicom mi hladnom,
od kad nije bilo čime vrata otključavati
jer ni ulaza, niti izlaza tu ne bijaše.
Sad je opet isto, opet znam ispjevavati
sve što god mi mome srcu paše.
To je jedini mi znak prisustva Boga pokraj nas,
one iste snage koja nosi svaku zeru i sitnicu
i po kojoj ništa nije uzalud i sve je spas.
Od mene je načinio tebi sličnu skitnicu.
Opet hvala, jer što drugo može čovjek dati.
Opet daleko si ispred mene i dozivaš,
ja sam opet ona koja stope tvoje prati,
puna slatkih čavli što u srce ih zakivaš,
i kamo sada moram poći, kamo bliže k tebi?
Samo zato što te čeznem ugledati,
samo zato što si tako vjeran mi u potrebi,
ja si želim stube sve poredati.
Prvo krećem od Počela i Njemu se vraćam,
zatim nalazim te samo jedna jedinoga.
Tebi kao košuta u žbunju se obraćam
jer jedino ti imaš sve od znanja silnoga,
jedino u tebi svi se sveti poklapaju,
a gdje je sve ostalo i drugi svi?
Svuda oko mene samo žedni koji skapaju
kao što sam i ja nekad, kada tebe ne bi.
05.09.2014. 00:46
Nema komentara:
Objavi komentar