Uzaludna hrabrost nevjere

Uzaludna hrabrost nevjere

Veliko pospremanje opet počinje od najvećega grijeha,

to bi bilo iskušavanje Neiskušljivoga; bolje: igranje vatrom.

Kada se malo opečeš, misliš, postaješ otporan do smijeha

pa možeš tako izdržati i agoniju koju uvijek nosiš za vratom.

To je igra Sotone na kojega tako ne možeš postati otporan,

čak ni tada kada pogineš i misliš da ćeš ga tako ubiti,

jer nepostojećega, koji samo na tebi je odmoran,

ne možeš ničime niti oživjeti, niti ga možeš zaista ljubiti.

Igru on treba, znatiželju i neku lažnu, izmišljenu hrabrost

da bi te k sebi okrenuo, da ga pogledaš u lice kojega nema.

Nije ljubazan, nije nemoguć, a nije ni jednostavan i prost

jer bi ga brzo proniknuo svatko te saznao što mu se sprema.

Za jedan pogled bi dao ti sve, i vlast, i moć, i sreću i slast...

kao požar veliki i vatra lijepa kada ju promatraš iz daleka.

Može ti čak i lažan osjećaj utjehe dati, i neku svoju pomast

koja te odvodi u bezumlje gdje te, bez ikakvoga smisla, čeka...

objeručke propadaš i nema te više, a jošte misliš da si živ

i da si, sav uznemiren, hrabar i sve hrabriji, kao neki lav

i da si junak, i da nisi ti ništa pogriješio, i da nisi ništa kriv;

tada ne znaš da te je plamenom zahvatio i više nisi zdrav.

Samo je Jedan koji živi i spašava od toga stanja, sjećanje

na Njega ostaje ti uvijek, ali svaka stvarna odluka je tvoja.

Uzalud sve drugo je, uzalud prodaja svega imanja, vijećanje,

smrt, patnja, hrabrost i nauke razne; tu nema zadnjega proboja.

Nema toga koji je poginuo hrabro. Nema ih niti koji hrabro žive:

vjeruju, a čekaju kraj. Najgore je pokušati se pripremiti.

To je ono što nitko opisao ili dokazao nije i ne zna kakve sve uplive

ima Krist, Gospodin kojemu samo treba uporno stremiti.

2506    248