Kad izdišeš u voštanici

Kad izdišeš u voštanici

Bezbrojne iskre u krugu ovjenčane

nastadoše od Tvoga križa jedinoga,

ja Te primih kao najdraži pozdrav.

Tvoj se križ rastopio i raspao usitnjen

na iskre  mnogih malih križeva,

ali to ne bijahu nikakve zvjezdice.

Rima pade u sjenke zaborava,

a ja sanjam samo jednu dušu slatku.

Sve vidjeh, sve što znam poklopilo se

u samo taj pozdrav od jednog treptaja.

Poslije toga bijaše mrkli mrak.

Još jedamput zatreperi prostor

mrklim krugom u kojemu Ti si središte.

To me moja duša pozdravlja u molitvi,

pomislih bez glasa, odzdravih treptajem.

Poslije toga zagrmio je vatromet,

strašna kratka paljba pirotehničara.

Ništa od svega mene ne zavede,

to bijahu samo naši neki znakovi

koji ispisuju riječi Tvoje one duše

za kojom se pita srce u meni.

Sve to nastaje u prstenu voštanice,

sve se to objasniti može i vidjeti

pa stoga ne treba dokazivati.

Sve je bilo raskrinkano,

a sve ostalo je isto,

ljubav putuje kanalima svojim.

Nisam nikad zaljubljena duša,

iako mi stalno tako zbore;

ja sam samo izvrijeđano čudo,

duhom odlepršalo u velike daljine

pa sad čak ni ne pjevam toliko.

Ja o sebi znam, ja o sebi mislim

vrlo jasno. Bijah u tom krugu

s pokrivalom na sebi,

bijah jedna iskra tamo oduvijek,

a sad vidim sve na dlanu

u obliku simbola koje samo ja imam.

Ili sam isto što i drugi križevi

ili razgovaram u molitvi s Tobom,

a vjerojatno se događa oboje.

Od materije, sve to bijaše od materije,

ali volja nije koja pokreće silu

o kojoj pišemo zakone i učimo.

Volja duše moje slatke ostade,

još uvijek ona ista

koja nosi slutnju.

3006 131