NEIZBJEŽAN ODAZIV

NEIZBJEŽAN ODAZIV

KAO TIŠINU U DALJINI,

KAO MUK KOJI ODLAZI ODAVDE,

ČUJEM TVOJE DOZIVANJE;

U DALEKOJ PUSTOPOLJINI

ODJEKUJU MILI  ZVUCI  GLASA PRAVDE.

TAJ JE ZVUK KAO PLAKANJE,

TIŠI OD ŠUMA KIŠE, A SNAGU IMA

KAO STIJENA KOJA VAPIJE ZA NEBOM;

ONA SE POKLANJA MOLBENIČKI,

GLASNOG LI  MUKA U BRDIMA,

ONA IŠTE MILOSRĐE SVOJOM PROTEGOM

SVE DO NA KRAJ SRCA, SMJERNIČKI.

KAKO JE DALEKOSEŽAN TVOJ ZOV

I NE PUŠTA ME NA MIRU PROPASTI

NEGO ME OD PROPASTI NJEŽNO IZVLAČI;

TAKO JE SIGURAN SVIH VALA PLOV

POD OVIM NEBOM ŠTO BI OTPASTI,

NADZVUČAN I NA ZEMLJI NAJJAČI.

TAKO LAKO JA SE ZEMLJI ODUPIREM,

A TI  ME NOSIŠ I NOSIŠ U DALJ SVE VIŠE

I SVE BLIŽE K SEBI DA UZ TEBE PROĐEM

BRDA I DALJE, POGNUTA, U NEBESA DOPIREM

GDJE SU STIJENE STREMILE, NASTALE KIŠE,

GDJE I TI ME ŽELJNO ČEKAŠ SVOJIM OPHOĐEM.

ZAR SAM TE ZABORAVILA?

ZAR SAM TE IMALO ZANEMARILA

KAD ME TAKO UPORNO UPOZORAVAŠ ?

ILI ME JE PROVIDNOST ODREDILA

KOJA ME JE SAMIM TOBOM PODARILA?

DA LI IKADA ODMARAŠ SE ILI JENJAVAŠ

MOŽDA? NE, JA TE UVIJEK ČUJEM, PRATIM

I NIKADA DO KRAJNJEGA CILJA NE STIŽEM

I SVE MANJE SAM OVDJE I DRUGAČIJA,

U SLUŽBI PRAVDE KOJOJ SE UVIJEK VRATIM

KAO OVOME NEDJELJNOM DANU BLIŽEM

I POSTAJEM SAMO TVOJA, INAČE SVAČIJA.

EVO ME, ODGOVARAM, EVO ME JOŠ,

KAKO JE UGODNA ZASLUGA,

A JOŠ PODOBNIJE OVO POVJERENJE. 

DA LI DA RASPRODAM SVE ZA GROŠ,

DA NE GLEDAM ŠTO JE TUGA;

DA LI DA NE SLUŠAM NAŠE UVJERENJE

PA DA KONAČNO I JA LAKO SE IZVUČEM

OD OVE PRILJEPLJENE PREDANOSTI

I SAMO S GOSPODINOM SE DOGOVARAM?

ILI DA TUGU SKINEM I POVUČEM

U OVA PODRUČJA NEBESKE BLAGOSTI

KOJOJ SAMO ZBOG TEBE PROGOVARAM

I VIČEM BEZ GLASA I USKLIČNIKA,

SVOM SNAGOM PROPADAJUĆI

JER ZNAM DA SIGURNO O TEBI VISIM?

DA, TO JE; TI SAMO DAJEŠ MI OD UČINKA

VIDJETI  ŠTO MI MOŽE DATI  SVEMOGUĆI:

JA SAMO PIJEM OVE ŽIVE VODE NA KLISIM.

2306 922