Kak' se to veli?

Kak’ se to veli?

Duševnoga umora pod užarenim crijepovima jedno zrno

spustilo se na moj potiljak koji vjerojatno isparava

predodžbe bezumne, ponajviše nadahnuće, pomalo crno.

Ja sam osoba koja svoje dvojbe unutarnje opravdava

toplinskim udarom u svijetu u kojem vladaju igrice razne.

Bože moj, kamo naiđoh ja, nekadašnji  stvarni pjesnik,

u meni krik je, viče sve ovako: to su ti sjene bespolne, prazne

u kojima si ti samo bilježnik, možda mali povijesnik.

Neka bude što si mi postavio, neka bude ova teška proba;

ja ne znam društvenosti, ali kritika je moja opsjed.

Ja manjina sam i ištem ovaj novi teren zbora, neka isproba

svoju toleranciju na meni. Ako ne, odoh ja na prosvjed

po gradu bijelu, ali Zagrebu, neka se obilježim barem time.

Već rekoh ovdje , predstavih se smjerno i sada izvještavam

o sparini i ključanju moždana svojih pa stoga nema zime

da me neće netko ubosti i složiti se, ali o tom ne obavijesti me

ako padnem u očima njinim. I tako sama sebi pripovijedam,

ali ne volim  te duge romane pa se toplo nadam nekoj temi

koja bi iskrsnuti ovdje za moje kritikanstvo koje ispovijedam

odmah i prije nego što me itko spazi i priđe mi, anatemi.

1706 1735