Umoritelj noćnih mora

Umoritelj noćnih mora

Neke nove prozore obijam

od nemila do nedraga

i novo inje sa stakala stružem,

Nespretno ruke ovijam

ranjene. Bez svoga praga,

na putovanju sam dužem

i neočekivanom, zaista.

Nisam umorna od duha,

ali sam iscrpljena omarom

i više nisam ista.

Uzaludna propuha,

no moram se razviti darom.

Najgore je kad mozak kipi,

a vode nikada dosta

na čelu i stopama

u kojima zborim ekipi,

još uvijek prosta

i nekako profana,

ali duša je moja morom

tanana postala, evo, noćas,

kad me je zaobišla zmija

i prijetila sam umorom

djeteta… od trula voća

pobjegoh jedva, okna obijam.

Više o patnji, malo više znam

i, kako uvijek zazovem Svetinje,

sve se na dobro okrene.

I noćne more savladam

podsviješću što ima smetnje,

to misli su moje iskrene.

Sve kako čovjek spozna

izlazi jednom, protjerano,

velika je duševna snaga.

Živa sam, tada doznam.

Nikada nije prerano

ostati bez svoga praga.

Nisu samo more, ima i želja,

a jedna si od njih ti.

Ta, kome li govorim?

Imati pažljivog slušatelja

nije malo; niti sveti

ne mogu mi što uz tebe stvorim.

1906  1541