Koga istina boli, a koga oslobađa?

Koga istina boli, a koga oslobađa?

Zašto udaramo onoga koji govori istinu?

Sotona nije razapeo Isusa, zli duhovi se Kristu klanjaju, boje Ga se i bježe od Njega. Sotona je ostavio traga u ljudima od pradavnina, od početka.

Ljudi su sveti jer uvijek barem malo slute, odnosno vjeruju da ima Boga, znaju da nije dokazano nikako da Boga nema.

Ljudi su grešni i to sve više spoznaju, što više vjeruju Gospodinu.

Ljudi su grešni i sveti, imaju slobodu izbora u sebi.

Zašto su tako gorko pogriješili oni koji razapinju Krista? Zapravo, niti gotovo da i nema tako svetog čovjeka koji barem jednom ne razapne Isusa u roku od nekoliko minuta. Samo je Bezgrešno Začeće, Marija, određena među ljudima jer je Majka Boga, odnosno da bi mogla biti Isusova Majka. Postoje u povijesti čovječanstva sigurno ljudi koji toliko strašno pate ili tako kratko žive da ne mogu i ne stignu razapeti Krista, oni jesu predodređeni sveti ljudi. Ako vidite patnika, on je zato tu da vas iskuša Gospodin pomoću njega.

Zašto, dakle, svi ljudi razapinju Krista, Gospodina, ma gdje bili i bilo kako živjeli? Zašto Gospodin koji je Istina djeluje tako na ljude da se osjećaju povrijeđenima i odmah odgovaraju uvredama na tu svoju povrijeđenost, ili udaraju, ranjavaju sebe i okolinu? Zašto su ovi naši današnji ljudi izmislili tvrdnju da Istina boli i nije lijepa niti ugodna. Zašto ljudi ne žele čuti Istinu? Zašto Istina vrijeđa čovjeka kad je Istina Bog, a Bog ne može povrijediti čovjeka jer inače to ne bi bio Gospodin naš nad vojskama. Budući da je Gospodin uvijek u pravu, a Grijeh bježi od Krista i ne može Bogu ništa nažao učiniti, tada preostaje jedino čovjek, čovjek je taj o kojemu ovisi hoće li biti povrijeđen ili ne, odnosno, hoće li prestati udarati i vrijeđati jer čovjekova istovremena grešnost i svetost je u stvarnosti sposobnost za Boga i nemoć pred Sotoninim iskušavanjima te padanje u grijeh, a to je drugim riječima pravo i sloboda koju čovjek ima, sloboda izbora, ogromna i najveća moguća ljudska sloboda: izabrati između svetosti koju u sebi barem sluti i iskušenja koje mu se prikazuje kao nešto dobro ( ne postoji borba između dobra i zla nego postoji samo neprekidno veće ili manje iskušenje u čovjeku). Borba protiv Sotone ne može uspjeti jer je vrag zato vrag i grijeh jer je lukaviji, inteligentan i majstor i otac laži, a čovjek nikada toliko zao ne može biti jer je stvoren od Boga i za Boga kojega barem sluti, a kojemu vrlo često sve vjeruje.

Odgovornost je ljutnje, odnosno grijeha na čovjeku, čovjek se osjeća povrijeđenim zato što, iako ništa nije pred ljudima i zakonom skrivio, jest grešan. Srditost i osjećaj uvrijeđenosti dokazuje to da postoji grijeh, a grijeh nije isto što i krivnja pred zakonom nego grijeh je udaljavanje od Boga, Gospodina našega. Nije grešan toliko onaj koji nije siguran kako vjerovati u Boga nego je onaj više u grijehu koji tvrdi da je blizu Boga, a povodi se za Sotonom, to je taj čovjek koji razapinje Krista, to smo svi mi, grešnici pred Kristom. Nisi ništa kriv ni dužan kada veliš da ne vjeruješ, ali postaješ grešnik zato jer se barem nadaš da ima Boga, već tada postaješ neki vjernik i bliži si Gospodinu, a tada si bliži toj Istini koja te vrijeđa . Istina vrijeđa čovjeka zato jer čovjek pred Bogom vidi sebe kakav je zaista, grešan, a tome se nije nadao, nije očekivao da može biti tako zao nikada i to je ono što čovjek ne želi promisliti i prihvatiti te zato osjeća bol i tada tvrdi da ga Istina vrijeđa. Ne vrijeđa čovjeka Istina nego iznenađenje nad svojom vlastitom zloćom. Kada čovjek prihvaća Boga koji je Otac i Sin i Duh Sveti, tada se kaje što je grešan i u trenutku kada dođe bliže Kristu te vidi svoju grešnost i svetost u isti mah pa se pokaje odmah od siline Ljubavi koja je Bog, tada može zaista reći da ga je Istina oslobodila.

2506 1418