Samo te slutim
a sada te nema
uopće u mojem srcu i mislima
jer već jurim,
jurim dalje i kao da te uopće ne bih,
kao da se opirem
tvojim porukama suvislima,
a zapravo više ne
znam postoji li granica između nas
i da li mi zboriš
uvijek ono isto...
i odakle bi došla
sva ova žurnost i strast
za
izjašnjavanjem? Tvojim kistom
se oblikujem i
pretvaram sva u slutnju,
postajem ono što
žeđu istražujem
i sve više i više
ne mislim na tvoju šutnju
jer te u sebi,
slutnji, obrazujem.
Kako da se ne
volim kad me i takvu pronalaziš,
kako da ne
postajem prema sebi sve bolja?
I zašto se
izmicati izobilju kad uopće ne odlaziš
nikada...? Samo
te slutim, ti moja si volja.
2106 2041
Nema komentara:
Objavi komentar