Zavjetrina

Zavjetrina

1

Priča mi plamičak svoju nepoželjnu pripovijest

o tome kako sam sasvim sama,

usamljeni registrirani građanak

koji igra se samo u nepostojanju, a ima povijest.

Ja sam tijelo koje ne bliješti već je sama tama,

ali me nosi plamičak kao svoj žižak.

2

Zašto izgaraš, plameni oganjče,

zašto me tekućinom voska gušiš?

Znam, to je pripravnost za plam

kojim me zapali moje jaganjče

nekada davno. Uvijek se oglušiš

kada ti svoje iskreno pripovijedam.

3

Naravno, ja u tebe ne vjerujem

pa nema ni smisla razbijati um

pitalicama pripitoga slavljenika.

Makar i takva, nikad se ne odpasujem

i hrabro kročim u duboki podrum,

hodeći preko malih bodljika.

4

Odavde ti se javljam samim sablaznima,

i nisam srcem prirasla uz njih.

Ja sam ona ista osoba iz moje mladosti

koja me nauči što poslušan katolik ima;

strah i licemjerje, tvoj poslušnik.

Ja sam i ovdje puna radosti.

5

Bitno je samo da Isusa prepoznam,

znam da me vosak neće ugušiti do kraja

kakva god bila moja smrt.

Ako za vjenčanja pogrešna doznam,

ne boj se, ne vodi me blud do raja;

ovaj moj podrum dosta je za me razastrt.

6

Moja me glad još tjera na bdijenje,

iako čekam i novi prekrasan dan.

Ako ne ostanem u podrumu,

možda ugledam neko povjerenje

ili ću samo lagano usniti neki san;

moje su kante za smeće sada na drumu.

7

Još sam doma, iako me zovu elitom

Hrvata koji uče djecu dvojezičnosti.

O, kada bi ljudi živote predali.

Sada sam potkupljena slatkim mitom

jer ovdje mome Bogu nema sličnosti

mi, iz podruma, još ništa nismo dali.

8

Ne idem gore, ne idem u novu zemlju

jer moji ne znaju još ni što je moral.

Kako ostaviti toliko mnoštvo?

Svima je svejedno jer su u podzemlju

i nemaju sluha za neki mali koral.

To samo je, čisto uboštvo.

9

Opet više nas ne zovu skepticima

nego viču na sav glas: nacionalisti.

Smiju nam se jer smo siromašni.

A kod nas najviše stranaca ima

jer nemaju stana, nisu na toj listi.

Nama je bolje, mi smo strašni.

10

Nećeš imati razumijevanja za moje priče,

i bolje. Jedno je molitva, a drugo opće snalaženje.

Kamo god pogledam, sve je u prstenu

kojega vidim u voštanici samo, ali viče

kako je potrebno učiniti žrtava pronalaženje.

I to će biti, lako je izvući žrtvu krštenu.

11

Vidjela sam vjenčić, ali ne od zvijezda

Nego to su bile mete-križevi naokolo.

Polako blijede i stapaju se u krunu.

Imat ćemo kraljicu i golublja gnijezda,

već jesmo prozvani i opet isto kolo.

12

Evo, kako nedolične moje su riječi,

A moj stav je stav marginalca;

Tako se ne dočekuje  unija slavna.

Nakuhali su hrane, utroba ječi,

Umorna od sjemenki i krastavaca.

Sva nam je tržnica ostala ravna.

13

Ovaj dokument je samo za web,

ova je pjesma lamentacija na temu

o kojoj niti pravoga naslova nema.

Ona je piće za socijaliste i hljeb,

Oni će sve razumijeti, imaju spremu,

samo im nedostaje oprema.

14

Smijem li se ja okoristiti milostinjom

ako znam da je prokleto što mi nude?

Ne. Jer ja sam ovdje milom i silom;

i tako svi nastoje da me probude

dok ja plazim u krivo lošim stilom.

15

Ako treba, pojest ću crnog vraga,

bio to bilo koji dan u tjednu,

i tako ne znam koji je datum.

Obitelji izumiru, moja draga,

već odavno nisam vidjela jednu,

moji klošari svi samo vježbaju um.

16

Njima je navještaj sve što vide,

a i ja se nekako slično osjećam

i oni su nekako drugačije sveti.

A i moja se zemlja sva iskide,

izgleda da najviše ovdje pripadam

gdje se dobro grijem čak i ljeti.

17

U svemu ja moram prepoznati Krista

kao i bilo tko drugi na meti-križu

jer o tome sam počela pjevati.

Slušam Katoličku Crkvu, uvijek ista,

i stoga moram reći da ovi tu ne gmižu,

a oni tamo gore mogu samo i dalje zijevati.

18

Preko dana kunjamo, šmrcamo

i rijetko je da netko malo ne spava

jer televizori uvijek rade.

Onima što prosjače nikada ništa ne damo

jer nam uzimlju ovrhe, to je milostinja prava,

treba im za vozni park i parade.

19

Rekoše da nema takve grupe u ovoj Regiji

koju bismo mogli zvati Hrvatima.

Pa i nisu oni gore toga identiteta.

Oni su svi u nekakvoj odmetničkoj legiji

koja gazi po nama kao po blatima

jer nam ne priznaju suvereniteta.

20

Ništa ne odgovaramo jer smo u stavu kopanja

pa nema svrhe prekinuti posao radi priče.

Tada bi čuli kojim jezikom zborimo

pa nas ne bi ni skužili, ali onda kraj je stanja

postojećega. Udomite ih, netko viče.

Stoga mi nikoga ne diramo i ne korimo.

21

Među nama ljubav neka vlada,

neki sporazum, ali smo vjerni do kraja,

valjda zato što visimo jedni o drugima.

Nikada u prosvjedu nitko ne strada

jer nas nema i svi smo dio ovog raja,

uvijek vjerni od smetlišta sprudima.

22

Prolazi polako i ova noć,

valja u ophodnju ići.

Samo ti šaljem blagoslov vedrine.

Ne trebam sada neku pomoć

Jer niti ne znam da li će stići.

Primi pozdrave iz zavjetrine.

0107         249

Poslušna u Sodomi

Poslušna u Sodomi

Evo ga, stigoh u onu zemlju,

ali ja noćas samo slavim zaposlenike

koji prođoše na svojim ispitima.

U svome još istome prizemlju

slavim naše nove zaređenike

i Boga kojem se učiniše istima.

Primila sam noćas nova nadahnuća,

sreću ja dijelim veliku s tobom

jer za tebe znam. Rođeni smo opet

u Gospodinu, različitih svanuća;

ti mene spašavaš grobom,

a ja propadam kao laik proklet.

Zašto me ne slušaš nego samo ja moram

služiti jednome te istome,

ta, zašto smo onda mi nasuprot?

Zar sumnjaš da sam izišla iz tvojih dvora,

zar ne znaš da sam usred Sodome

i da sam samo bijedan lavokrot?

Tamo gdje gozba caruje u smeću

po kojemu iskopavam pravednike,

tamo se ne zna kada je svetak

jer je to svaki dan. Evo, palim svijeću,

iako to su samo blještave slike.

One su najdraži moj haljetak.

Zar se petkom za nekoga meso kuha

koje se potom izbacuje van

da bismo postali dobri i poslušni?

To je dio tvoje isposti i tvoga kruha.

Ja sam drugo, obraćenik sam pozvan

koji živi od jada i, od samoće kušnji.

Niti jedan nije isti kao ja,

niti sam ja slična nekome,

naročito nisam slična tebi.

Meni se Djeva nije ukazala

da bi stvarala nove zakone,

ona mi daje potvrde mojoj potrebi.

Nova je zemlja već kažnjena duboko,

Ali to više nije meni prioritet.

Sada samo radujem se što te imam

i ljubim te svojim darom i mukom,

uz najveći mogući pijetet.

Ne vidi se, ali tobom se prožimam.

Stoga i meni je veliko slavlje

ovo koje ti nosiš na ogrtaču.

U Kristu te čujem ja sve

ono što je moje, i zdravlje

i vjernost, odanost istome maču.

I uvijek što veliš, poslušam te.

0107 027

Pashalna mrs jadnoga skota

Da li da prestanem pjevati na ovoj visoravni,

u ovom udubljenju u kojem se odmaram

i čekam kamo ću krenuti dalje. Pradavni

mi navodi prorekoše da ipak stihove stvaram.

Hoćeš li me navesti da činim nešto novo,

hoćeš li postati tako strog prema meni

kao da ja ne znam, kao da ja nisam trnje ovo?

Znam volju Boga, moja je volja u njezinoj sjeni.

Samo, meni je raznih propisa previše i dosta,

ja slavim izjutra pa sve do ponoći umorne.

I taj teret na leđima što mi vijekom osta

vučem za sobom kao prijetnje sumorne.

Ako i pronađem neki dar, ostajem poslušna

i meni se lijepo Gospdin otkriva.

Ja niti ne znam patiti od tereta zdušna,

toliko ljubavi Njegove sakrivam.

Pa što ako postim po cijele dane,

pa što ako se dogodi gozba Muke?

Ta, meni bez Njega niti ne osvane;

zar da strahujem od zakona ruke?

Ako si jednom zaljubio se strasno,

vidio si kako zakoni nisu za svakoga

i znaš kako se nikada ne mrsi slasno.

A ja košuta sam utažena, koraka lakoga.

I što ja imam s ovim svijetom, punom pesti,

u kojem se blaguje i uživa, i život se čuva?

Što ako ne znam kada ću opet jesti?

Jedini je moj Bog moja vjerna pričuva.

On je Taj koji mi života daje,

On je taj koji o dahu odlučuje.

On je ognjište srca, moje domaje,

i ja samo Njega zaista čujem.

Ja se petcima odričem života,

ali ako naiđe sotona, pijem i pušim

pa slavimo zajedno bijedu toga skota.

Time ja sotoni nade porušim.

Duh je Božji daleko od čovjekove discipline,

moja je molitva životna i uvijek nova;

a osim toga vidim i žrtve moje kotline,

strašno pati sotona od mojih okova,

ali zakon to ne propisuje nikakvim povodima,

jedan je drugi u mojem srcu zapisan.

Ja uvijek volim blagovati na sprovodima,

A kada imam Zaručnika, visim na klisam

i ne pada mi na pamet da u nečemu uživam

jer imam Njega i drugo mi ne treba.

Ono ne bijahu tvoje riječi već smrti uplivak.

Idi, sotono, od mene jer ja sam ta koja vreba.

3006 2327

Tekma u praznom gradu

Tekma u praznom gradu

Žvačem posljednje ostatke hrane, kupljene u Hrvatskoj

i veselim se Uniji kao novoj godini.

Bit će to fešta godine na zemlji i na gori nebeskoj,

posljednje piće kojemu se ne izdaju računi.

Apeliram da se vrate s mora ljudi jer grad je prazan,

a cijela Evropa dolazi na oglede,

željna je upoznati kraj zabačeni, lijep i bezobrazan;

svi žele  na sebi znatiželjne poglede.

Oni glavonje što nikada ne feštaju,

ne znaju što će propustiti, kakve sve gušte

i kakvu dobru klimu. Ne znaju

kako nije dobro činiti takve propuste.

Zato mi svi smo došli i ostali tu gledati prijenos

velikoga novostoljetnog spektakla.

Pripremamo se doma kao za tekmu, zadnji iznos

predali smo državi za tulum od stakla.

Sada, kad nemamo više ničega u vlasništvu,

sada kad je na prodaju sve što se kupiti dade,

sada je vrijeme polako došlo sjajnom duhovništvu

ove hrabre zemlje da se svi riješe depre i dosade.

Više se nećemo uzrujavati, dotjerani do zida

i ostali bez životnih sredstava. Dižemo ruke

od pipkanja po kestenju, ruke nam lijene vida

šampanjac i žuja u potocima, takve smo struke.

Samo nas jedna utjeha vodi naprijed

u ovo pripremano samoubojstvo:

još uvijek smo katolički narod, usred

Babilona, ali je s nama Presveto Trojstvo.

3006 2116

Zašto nema Merkel

Zašto nema Merkel?

Mi smo se razgoropadili i trošimo novce na bal. Kad je bal, nek je bal. Svi su dobrodošli. Organizacija dočeka na veliku zagrebačku zabavu povodom širenja krakova Europske Unije na Balkansku Regiju protiče u najboljem mogućem raspoloženjau i ne razgovara se toliko o poslu. Ne onako kako inače Merkel razgovara. To će biti, kako ona kaže, ovako ili tako i gotovo.

Da li ta žena zna što je optimizam, zabava, slavlje i opuštanje?

Zar nema u ormaru doma pripremljene osmijehe za takve prilike?

Da li joj je neugodno neobavezno čavrljanje s ljudima kojima inače kroji pravdu?

Da li se pribojava da će netko s Balkana progovoriti o ozbiljnijim temama?

Da li se pribojava da će joj se izmjeriti svaka riječ koju izgovori?

Da li se možda prisjeća raznih atentata kojih nije bilo u Hrvatskoj, ali je bilo u zemljama kojih je Hrvatska bila povezani dio?

Da li ima nečistu savjest pa ne može doći na druženje, neobavezno onoliko koliko se sam čovjek opusti na nekom domijenku?

Da li se zgraža od toga da bi mogla biti među svima koji se fotografiraju kao kolovođa nekog Reicha označavana u budućnosti?

Da li se pribojava budućnosti?

Zašto Zagreb nije dostojan njezine pažnje, odnosno njezine pojave?

Namjerava li doći uopće barem jednom u službeni posjet Zagrebu?

Kako će Zagreb preživjeti izostanak Angele Merkel s proslave i najslavnijeg dočeka nove godine i najdražeg rođendana nove Regije??

Da li Merkel sprema nešto opasno Zagrebu...? moglo bi biti to.

3006 2026

Kad izdišeš u voštanici

Kad izdišeš u voštanici

Bezbrojne iskre u krugu ovjenčane

nastadoše od Tvoga križa jedinoga,

ja Te primih kao najdraži pozdrav.

Tvoj se križ rastopio i raspao usitnjen

na iskre  mnogih malih križeva,

ali to ne bijahu nikakve zvjezdice.

Rima pade u sjenke zaborava,

a ja sanjam samo jednu dušu slatku.

Sve vidjeh, sve što znam poklopilo se

u samo taj pozdrav od jednog treptaja.

Poslije toga bijaše mrkli mrak.

Još jedamput zatreperi prostor

mrklim krugom u kojemu Ti si središte.

To me moja duša pozdravlja u molitvi,

pomislih bez glasa, odzdravih treptajem.

Poslije toga zagrmio je vatromet,

strašna kratka paljba pirotehničara.

Ništa od svega mene ne zavede,

to bijahu samo naši neki znakovi

koji ispisuju riječi Tvoje one duše

za kojom se pita srce u meni.

Sve to nastaje u prstenu voštanice,

sve se to objasniti može i vidjeti

pa stoga ne treba dokazivati.

Sve je bilo raskrinkano,

a sve ostalo je isto,

ljubav putuje kanalima svojim.

Nisam nikad zaljubljena duša,

iako mi stalno tako zbore;

ja sam samo izvrijeđano čudo,

duhom odlepršalo u velike daljine

pa sad čak ni ne pjevam toliko.

Ja o sebi znam, ja o sebi mislim

vrlo jasno. Bijah u tom krugu

s pokrivalom na sebi,

bijah jedna iskra tamo oduvijek,

a sad vidim sve na dlanu

u obliku simbola koje samo ja imam.

Ili sam isto što i drugi križevi

ili razgovaram u molitvi s Tobom,

a vjerojatno se događa oboje.

Od materije, sve to bijaše od materije,

ali volja nije koja pokreće silu

o kojoj pišemo zakone i učimo.

Volja duše moje slatke ostade,

još uvijek ona ista

koja nosi slutnju.

3006 131

Sveti Petar i Pavao

Sveti Petar i Pavao

Danas promišljam o svome posinstvu

koje zadobih s tvoje strane

jer opet nastaje pripovijest slična ovoj.

Jedan je učitelj u svojemu pravdinstvu

postao rano slavan i bez mane,

ni jednoj se nije protivio nauci novoj.

Jedan je ribar u svojoj skromnosti

sanjao dobar ulov i dobre mreže,

čak je želio nahraniti ljude. 

Ribar je bio marljiv u pomnosti

kakvu ima samo Krist koji te veže

za svoje visove i svoje sprude.

Dogodi se te ribar otkri ulove tajne

te neki za stalno krenuše za njim

dok svjetina bijaše okolo razasuta.

Učitelju sam Krist pokaza puteve sjajne;

on poludi od ljubavi sav i sasvim

kojom bila je svjetina obasuta.

Kada je učitelj susreo ribare neke,

oni mu rekoše svoje sve tajne ulova

i upitaše ga da li o tome što zna.

Učitelj zatraži da ga odvedu do rijeke

te iskuša stručno od nauka nova

i tada on nađe onoga prvog ribara.

Nikako nisu sklopile se tvrde ruke

s mekim dlanovima, niti bilo je parinstva

među ovima koji bijahu zaljubljenici

istoga Krista, Boga i njegove Muke,

ali poradi kojega primiše se posinstva.

I krene jedan u visove, drugi po ugljenici.

Ne znadoše kojemu teže je bilo,

niti tko od njih dvojice bio je sretniji.

O svemu su se dogovarali,

a svjetina je dobila što joj se snilo;

svatko je u nečemu bio spretniji

i nisu se nikada pravo odmarali.

Obojica za Krista živote su predali,

obojica sada mnoštvo sinova hrane.

Svi zbore samo o njihovom jedinstvu.

Za njih dvojicu su svi mozgovi premali.

Danas te svete svjetina slavi dane;

i ja se radujem opet našem općinstvu.

2906 2152

Pritvorena vrata

Pritvorena vrata

Ti si moj ulaz u svete,

sada, kada znam o tome;

ti si moja jedina propusnica.

Samo s tobom slavim obljete;

ne hodim inače nikome,

drugi nisu moja proputnica.

Ti si me jedini pronašao,

kakva li trnja i grebenja;

ti si mi jedini povjerovao.

Ti nisi nikoga oponašao

usred nepovjerljiva stijenja;

ti si sve svoje zaista predao.

Ne misli da to ne pamtim

i da te ponekad zaboravljam;

samo prolazim kroz neka vrata.

To su vrata od kojih plamtim,

od kojih se iznova oporavljam;

iz ovoga raja nema mi povrata.

2906  738

Križ Kristov

Križ Kristov

Kada čuješ kako historičari prekopavaju po dokazima o djeci nekoj Kristovoj ili kada čuješ nekoga kako tvrdi da su vanzemaljci oni koji vladaju i kako je sve to neki dokaz protiv Krista i vjere kršćanske..., tada samo gledaj gdje ćeš vidjeti slovo i znak Križa. Križ može biti drvo, može biti riječ, može biti simbol susretanja. Kada ljudi istražuju vanzemaljske pojave , oni teže Križu, susretu s nekim ili nečim tko nije od ovoga svijeta. Kada ljudi prekopavaju spise i traže greške po Bbiliji, oni zapravo gore od želje otkriti živu riječ Kristovu na neki naopaki, znanstveni način.

Nije bitno jesu li štogod nova otkrili, ili možda neke mitove o bogovima koji življaše prije Krista, Gospodina. Bitno je gledati i tražitit Križ jer to je Krist koji je dostupan čovjeku. Što god tebi značio križ, ako ga primijetiš, idi za njim i naći ćeš Boga i Istinu.

Isus je Križ u prostoru i vremenu, Isus je križ oduvijek i posvuda i Njemu je čovječanstvo veliki križ, ali su sveti Njegovi u ljubavi Križ od kojega nastaje život i izobilje. To je sama, čista ljubav. Sotona se guši u toj ljubavi i na neki način nestaje kao što i prah nastaje od jednoga čovjeka, sotona ne može ljubiti, a čovjek može ljubiti kada ljubi Boga, može ljubiti zaista. Tada nekome se dogodi ljubav prema narodu, iako  u narodu uglavnom vlada sotona. No, kada kažeš Isusu da želiš biti Njegov narod, tada ulaziš svojom ljubavlju za Krista Gospodina u ognjenu zajednicu onih koji Krista ljube, u društvo Duha Svetoga.

2806  1317

Molitva naroda

Molitva naroda

TI si meni križ zlatan i vatren koji gori u sebi i prema sebi, ta vatra je Tvoja ljubav. Križ je Ljubav.

Čovjek treba biti sam i okrenut prema sebi, nositi Ljubav koja je križ čovjeku, ali taj križ može biti tijelo i drvo sotone, a Ti meni to nisi nego Tvoje breme je svijetlo i lako, Tvoje breme je ljubav, a tijelo ne vrijedi ništa i stvari ne vrijede ništa. Kada si bio na križu, Ti se već uskrsnuo, a ono što je ostalo više nisi bio Ti nego materija. Sotona je materijalan i težak, mali grijesi nisu važni, tjelesni grijesi nego duhovna djela u Tvojoj ljubavi, u ljubavi tvoga praznoga vatrenoga križa. Čovjek Te mora u sebi primiti i u sebi prema Tebi izgarati da nikada ne izgori. Kada nosi čovjek tako križ, ljubav se Tvoja iz njega prelijeva u izobilju kao vatrena od ljubavi suza bremenita prema  narodu Tvome , ali i prema sotoni. To je suza koja je veliki dar meni samoj i to je jedino iskupljenje i približavanje, odnosno postojanje u Tebi.

Kada čovjek ljubi i luduje za drugim čovjekom, to su dva srca u jednom, a to je sotona  jer čovjek ne može nositi samo ljubav jedne osobe, a da ne ljubi sve ljude u duhu, odnosno, čovjek jest narod cijeli, svaki pojedinac mora biti sam i tada je Tvoj narod, za komunikaciju se pobrineš Ti, komunikacija je ona ljubav i suza izobilja koja kane iz nutrine jedne same osobe. Jedan sam čovjek koji želi biti Ti narod kojemu si Ti križ, vatreni i sladak od ljubavi jest jedini takav Tvoj i jedino tako, za sada vidjeh. Patnja koju čovjek ima uzrokovana je sotonom, a to je pretjerano vezanje za jednu osobu; kada se čovjek previše veže za jednu osobu, dokazuje da ne voli čitav narod Tvoj i da nije uopće u ljubavi. Iz toga čovjek rađa djecu, iz te laži rađa, u grijehu i zbog bluda jer ne misli na dijete u isto vrijeme kad vrši blud; kada čovjek razmišlja o mogućnosti da može sam načiniti sebi plod, dijete, tada ne može biti u bludu, tada jedino možeš Ti dopustiti hoće li se i kako rađati djeca. Djeca su djeca grijeha, plodovi požude.

Kada bi sada prestali rađati ljudi i zavoljeli svi Tebe, došli bi u raj Duha Ljubavi Tvoje i tada možda više Ti niti ne bi rodio više niti jednoga novoga čovjeka, niti jedno dijete, to bi bilo samo Tvoja volja, a ne i ljudska volja i požuda.

Tijelo ne vrijedi ništa, samo Tvoje Uskrsnuće, Ljubav Tvoja u Ocu našem na nebesima, to je Duh Sveti, ta ljubav. Ti si samo ljubavlju bremeniti oganj križa, tko vidi samo križ bez tijela na njemu, taj te ljubi više, jače kao i onaj koji ti želi biti narod. Ja sam Tvoj narod, izgaram prema svojoj nutrini gdje me čekaš ti, ženidba je među ljudima zapravo sotonona rabota. Jedino je dobro i najbolje blagovati Tvoga ognjenoga Duha u Tvojoj posvećenoj Riječi i Duhu ljubavi. Kada vjerujemo u žrtvu na oltaru, već Te blagujemo.

Mora Tvoj čovjek u narodu biti potpuno hladnan i hladnokrvan, a vruć  samo prema Tebi.

Ljudi su jedni drugima križ, koliko god bili dobri jedni prema drugima.

Ljudi su jedni drugima teret. Biti s Tobom u duhu, znači ostati tamo gdje si se našao u materiji i ne tražiti ljude nego samo odgovoriti na ono što ljudi traže od tebe i ako vidiš da traže grijeh, materiju ili zahtijevaju, moraš otići od takvog čovjeka i odgovoriti mu onako kako vidiš i koliko vidiš da ljubi Boga kojega Ti ljubiš.

Nauči me da samo Tebe mislim.

2707 1246

Zaboravljeni mir

Zaboravljeni mir

Želim ti pripovijedati ozbiljne priče

kako bi mogao zastati na časak,

odmoriti svoje neumorne ruke;

skrenuti ti pažnju na neke lijepe trice

kao što je nekog mačka kasak

ili tajnovitost neke poruke.

Želim ti domahnuti iz predaleka

kako bi samo malo svrnuo pogled,

nagovoriti te da svoje misli vratiš;

pokazati kako sjaje svjetla neka

iza tvojih leđa, na očigled;

želim ti da se malo povratiš

od životne ljepote i divote,

od prastarih, dugih popodneva

u kojima mirno provodiš dane;

opet ti napomenuti, živote,

da sam ovdje, u srcu pjevam

o Bogu koji odnosi stare rane.

2706  1847

Pokondireni klošari

Pokondireni klošari

Kad preletim naslove i ponekad pogledam neke televizijske emisije, zaboli me diktatura nove demokracije koja se očituje na ulicama, među marginaliziranim ljudima kojima nije jasno ni približno koliki su mogući razmjeri globalizacije, nisu na Internetu i ne vide drugi krajolik, odnosno ne vide gdje je druga strana ponora koji zjapi između vlasti i vrhovništva i njih samih. Drugim riječima, s dvije kune u džepu na dan ljudi slušaju o tome kako je negdje uspješno uloženo milijarde eura kao da se to događa negdje jako daleko od ulica moga grada u mojoj zemlji na Balkanu koja je imala svoje mjesto u kolijevki Europe. Kada smo živjeli lošije i gore, pod Osmanlijama? Moramo biti sretni što, naizgled, ne dajemo danak u krvi jer ne znamo uopće tko je taj ili tko su ti ljudi i institucije koje bi takav danak tražile; netko vlada, ali ne znamo odakle smjernice dolaze i pod koju zapravo vlast pripadamo. Konkretno, da li je naša socijala poslušna, da li Ministarstvo rada i socijalne skrbi služi Vladi RH ili tim jadnicima kojima je potrebna društvena osjetljivost i osjećajnost? Da li naša hrvatska vlast služi nekoj višoj vlasti ili narodu? Reći ćete, i jedno i drugo, ali upravo ti naslovi po medijima dokazuju da novinarstvo također nema pojma gdje se nalazi i koliko je sati, a živi od obaviještavanja građanstva. Puno je jednostavnije skoknuti na neku društvenu mrežu, ali mnogim ljudima gori pod petama zbog „banalnijih“ problema koje bi mogli riješiti kada bi socijala barem deset posto bila učinkovita; primjerice, kako doskočiti ogromnoj konkurenciji i monopolu koji imaju neki kopači po kantama za smeće?

Postoje razlike drastične i socijalne među njima, oni bogatiji furaju se na skupim i opremljenim biciklima i uvijek sakupe bitno veće količine praznih boca kao da imaju neke nelegalne veze i dobavljače dok običan puk više u kantama ne može pronaći niti jednu bočicu koja prolazi sva mjerila i kriterije po kojima se otkupljuje. Ostaju samo bočice i plastika od ulja i octa...o odbačenoj hrani koja izgleda urnebesno uredno, čisto i jestivo da ne pripovijedam. Pogled u neku pokrajnju kantu za smeće može vam rasvijetliti stanje u Regiji više nego novinari ili jedrenje po mrežama. Naravno da je prva instanca na koju marginalizirani ljudi pomisle Hrvatska Vlada i skupina G8, ali postoji nepremostivi jaz i ponor nad kojim se ne čuju psovke i krikovi nego samo Pusić, Milanović, Merkel, Obama, Koreja, Sirija...

Kako to da ima toliko hrane u kantama, a običnu staklenu ili plastičnu bocu više ne možeš pronaći? I gdje nestadoše beskućnici, prosjaci, pijandure i klošari? Zar nije neki pomor u redovima siromaha kao onaj koji je bio davno, za stare diktature? U domovima nema smještaja, bolnice pogotovu nemaju sredstava za uzdržavanje nekoga tko je na rubu života; zatvori su prepuni, a dobrovoljni rad takvi siromasi ne mogu izvesti, ta gdje su?! 2606 6:24  

Tvoja suza, moj dom

Tvoja suza, moj dom

Uzalud ja pjevam o svojoj kotlini,

uzalud ja tebi svoje snove prepričavam;

slavne su kiše oprale sve.

I sanjala sam noćas dolje snijeg silni,

i opet, prehlađena, bolesti navikavam;

moje su opet grube ruke.

Ja moram ogrubjeti malo i zaostati

ako želim te naći da me potakneš;

anđeoske tvoje vidjeti suze.

Tek po tome znam da si to zaista ti

koji me zoveš i s mjesta pomakneš;

tada mi nastojiš rastrgati uze.

Tada na sebe pozornost tvoju svratim,

tada ti dozivaš me i bliže si meni;

suza mi tvoja budi nafahnuće.

Nije mi ništa, uvijek se tako obratim

kada te vidim u dalekoj sjeni;

tek tada znam da sam kod kuće.

2606  420

Koga istina boli, a koga oslobađa?

Koga istina boli, a koga oslobađa?

Zašto udaramo onoga koji govori istinu?

Sotona nije razapeo Isusa, zli duhovi se Kristu klanjaju, boje Ga se i bježe od Njega. Sotona je ostavio traga u ljudima od pradavnina, od početka.

Ljudi su sveti jer uvijek barem malo slute, odnosno vjeruju da ima Boga, znaju da nije dokazano nikako da Boga nema.

Ljudi su grešni i to sve više spoznaju, što više vjeruju Gospodinu.

Ljudi su grešni i sveti, imaju slobodu izbora u sebi.

Zašto su tako gorko pogriješili oni koji razapinju Krista? Zapravo, niti gotovo da i nema tako svetog čovjeka koji barem jednom ne razapne Isusa u roku od nekoliko minuta. Samo je Bezgrešno Začeće, Marija, određena među ljudima jer je Majka Boga, odnosno da bi mogla biti Isusova Majka. Postoje u povijesti čovječanstva sigurno ljudi koji toliko strašno pate ili tako kratko žive da ne mogu i ne stignu razapeti Krista, oni jesu predodređeni sveti ljudi. Ako vidite patnika, on je zato tu da vas iskuša Gospodin pomoću njega.

Zašto, dakle, svi ljudi razapinju Krista, Gospodina, ma gdje bili i bilo kako živjeli? Zašto Gospodin koji je Istina djeluje tako na ljude da se osjećaju povrijeđenima i odmah odgovaraju uvredama na tu svoju povrijeđenost, ili udaraju, ranjavaju sebe i okolinu? Zašto su ovi naši današnji ljudi izmislili tvrdnju da Istina boli i nije lijepa niti ugodna. Zašto ljudi ne žele čuti Istinu? Zašto Istina vrijeđa čovjeka kad je Istina Bog, a Bog ne može povrijediti čovjeka jer inače to ne bi bio Gospodin naš nad vojskama. Budući da je Gospodin uvijek u pravu, a Grijeh bježi od Krista i ne može Bogu ništa nažao učiniti, tada preostaje jedino čovjek, čovjek je taj o kojemu ovisi hoće li biti povrijeđen ili ne, odnosno, hoće li prestati udarati i vrijeđati jer čovjekova istovremena grešnost i svetost je u stvarnosti sposobnost za Boga i nemoć pred Sotoninim iskušavanjima te padanje u grijeh, a to je drugim riječima pravo i sloboda koju čovjek ima, sloboda izbora, ogromna i najveća moguća ljudska sloboda: izabrati između svetosti koju u sebi barem sluti i iskušenja koje mu se prikazuje kao nešto dobro ( ne postoji borba između dobra i zla nego postoji samo neprekidno veće ili manje iskušenje u čovjeku). Borba protiv Sotone ne može uspjeti jer je vrag zato vrag i grijeh jer je lukaviji, inteligentan i majstor i otac laži, a čovjek nikada toliko zao ne može biti jer je stvoren od Boga i za Boga kojega barem sluti, a kojemu vrlo često sve vjeruje.

Odgovornost je ljutnje, odnosno grijeha na čovjeku, čovjek se osjeća povrijeđenim zato što, iako ništa nije pred ljudima i zakonom skrivio, jest grešan. Srditost i osjećaj uvrijeđenosti dokazuje to da postoji grijeh, a grijeh nije isto što i krivnja pred zakonom nego grijeh je udaljavanje od Boga, Gospodina našega. Nije grešan toliko onaj koji nije siguran kako vjerovati u Boga nego je onaj više u grijehu koji tvrdi da je blizu Boga, a povodi se za Sotonom, to je taj čovjek koji razapinje Krista, to smo svi mi, grešnici pred Kristom. Nisi ništa kriv ni dužan kada veliš da ne vjeruješ, ali postaješ grešnik zato jer se barem nadaš da ima Boga, već tada postaješ neki vjernik i bliži si Gospodinu, a tada si bliži toj Istini koja te vrijeđa . Istina vrijeđa čovjeka zato jer čovjek pred Bogom vidi sebe kakav je zaista, grešan, a tome se nije nadao, nije očekivao da može biti tako zao nikada i to je ono što čovjek ne želi promisliti i prihvatiti te zato osjeća bol i tada tvrdi da ga Istina vrijeđa. Ne vrijeđa čovjeka Istina nego iznenađenje nad svojom vlastitom zloćom. Kada čovjek prihvaća Boga koji je Otac i Sin i Duh Sveti, tada se kaje što je grešan i u trenutku kada dođe bliže Kristu te vidi svoju grešnost i svetost u isti mah pa se pokaje odmah od siline Ljubavi koja je Bog, tada može zaista reći da ga je Istina oslobodila.

2506 1418