Iako me umor slatki slama,
tako se još dugo može ovdje ostati.
Kao da ja nemam ona plama
radi kojeg svatko voli zastati,
nikad više ne otići svijetu bijelom.
Ne ide mi se tako odjedamput,
ali se protivim slabim tijelom
koje ima samo jedan put,
krenuti ka lakšim nekim prostorima,
jednostavno odmoriti.
Nema govora o mostovima,
moram to oboriti.
Prema sebi samoj jedino ja putujem,
otići ću nenametljivo,
vidjeti sve ono što i sada štujem,
što je usred mene nepokretljivo
i što čak ni moji vrabci ne naslućuju.
Oni tražit će me daleko,
tamo gdje oblačci putuju,
i letjeti poprijeko.
Odlazi se vrlo blizu,
ostaje se u srcima
i u vječnom nizu
pridružuje se mrcima,
to je ono za čim uvijek težimo,
samo što se mora prvo mrijeti
dok mi smrti tužno bježimo.
Smrt mi jedina ne prijeti,
ona mene zove, vuče
da bih lakše prošla
gdje ljudi ne muče
kojima bih došla.
Djeco draga, nećemo mi tugovati
nego igrati od olakšanja
jer smo znali drugovati
na stazi spoznanja.
Ostajte mi uvijek znatiželjni
pa ću sretna moliti za sve.
Život ovaj pogibeljni
prilika je za anđele
da si uzmu takve kao ja
i pronađu samo jednu srodnu dušu.
To je moja misija,
pokraj mene svi vjetrovi pušu
i kroz mene život još se rađa,
jači nego ikada.
Sad sam Bogu sestrica najmlađa,
ime mi je uvijek nada
da ću ostaviti što je najdraže.
Čeznem samo se odmarati,
a tek sad me kosti traže
plodna praha stvarati.
16.11.2014. 07:14
Nema komentara:
Objavi komentar