Nekada je bila takva glupost
da se voljelo himne i simbole
i tad me je uzimala tupost.
Radi, vole kad nemaš škole.
Bilo je to dugo i predugo vrijeme,
nije važno što sam ostarjela.
Od škole mi ostalo je neko sjeme
pa mi pjesma je zastarjela.
Samo pamtim sretne dane.
Uvijek ja sam svima vjerovala,
bile tu su duše prodane,
često loše naslijedovala.
Još me uvijek silom podučavaju
da se ne smijem izjasniti,
da mi kosti sve jenjavaju,
žele mi pojasniti.
Ne znam zašto mene nema,
zašto ime moje ne postoji,
zašto krv mi moja drijema
kad se slatkog Isusa napoji
s kojim jedino mi vrijedi razgovor.
Niti Njega ne poznaju.
On je meni već odavno dao lovor,
a svi drugi utaju.
Jednog dana došao mi je tuđinac
koji rekao je svoje ime
i da Kristov je jedinac,
da je sve što učim krimen
i da zato ništa ne znam.
Iskao je da mu lovor dadnem,
otišao prenijeti ga sam
gdje sam pripazila da ne padnem.
Sada lovor na Hrvatskoj leži,
na svem cvijeću i na gradovima,
a od mene gusta magla bježi,
uzrok mojim padovima.
Taj je vitez proste duše,
neće snobovima odgovarati.
I moje se nove oči guše,
ponovo me žele zavarati.
Valja meni opet ispod lovora,
uzdići se iznad zemlje bunila
gdje za uvijek ima moga govora
jer sam svoje ispunila.
08.11.2014. 02:30
Nema komentara:
Objavi komentar