Koliko se moja malenkost razumije u geografiju,
egzemplarni PTSP nas zaista terorizira. Čujem kako ih imamo raznih u našoj
zemlji, Republici Hrvatskoj. Naša vojska iz 1991. godine ima puno peteespeovaca
koji jako nastoje oko izliječenja. I to je najbolje što se može. Ali oni kojima
taj sindrom nije dijagnosticiran jesu bili borci iz WWII koji su se lijepo i
očigledno pokušali „izvući“ iz kome na hrvatskom narodu te su se mnogi
priklonili partijskom režimu. Uglavnom su sada već odavno preminuli, ali
izgleda da su im dječica i unuci taj neliječeni sindrom preuzeli kao filozofiju
života. Danas, kad i u Hrvata stiže val znanstvenih otkrića (kojega nije bilo
gotovo stotinu godina) konačno barem znamo kako posttraumatski stresni sindrom
zaista postoji, a najvažnije ga je što prije otkriti i onda i otvoreno objaviti
i tu su naši iz Domovinskog rata načinili jedan od najvećih koraka u povratku
Hrvata iz preteške dugogodišnje izolacije prema normalnijem životu.
Obaveza je peteespeovca prihvatiti svoju dijagnozu
i to je vjerojatno najteži i najveći napredak ka izliječenju. Stoga ne čudi da
mnogi još niti ne znaju koji im je vrag, ali se jako trude socijalizirati, a to
je nezgodno jer izbacuju sve traume na okolinu koja također nema blage veze da
ti nedijagnosticirani nemaju granica, niti ograničenja u svome ludilu. Ima ih u
politici još uvijek, onih starih, a i svježijih. Nije to zapravo neobično jer
priznanja okoline doprinose izliječenju. Nezgodno je što su ti nedijagnosticirani
političari stvorili oko sebe foliju pa ne vide mnoštvo normalnih ljudi oko sebe
i ne znaju, jad veliki i bijeda, općiti i komunicirati normalno. Često se
zapliću u svoje furke i plaćaju si istomišljenike. Kao i svaki bolesnik koji se
ne liječi, oni izgledaju kao da jedva čekaju da ih nešto ili netko zaustavi u
njihovom ludilu. Podsjećaju me na one koji krvlju svojih žrtava pišu po
zidovima parole kako bi ih policija i istražitelji što prije otkrili, ali nisu
u stanju sami sebe zaustaviti u nasilju. Nasilje im nije prva i jedina opcija,
naročito kad imaju dojam da su integrirani u zajednicu. Došli su čak dotle da
bi najradije iz državne tvorevine istjerali ljude i pohapsili kućanice i beskućnike
jer im normalni ljudi pomalo smetaju.
Nisu toliko odgovorni ti političari, ali kad se
jednom pojave pred Bogom, bit će im gusto.
Odgovorne su žene i supruge, djeca i susjedi,
obični i malo normalniji ljudi, većina naroda iako se ne bi reklo po onome što
nam poslužuju mediji.
Konkretnije, povod ovom promatranju je mali Bojan.
Egzemplar, narode koji misliš da je ptsp sindom gubitka nekih dijelova tijela
ili plaće. To je ratni sindrom i uključuje gubitak voljene osobe. Uključuje,
naravno premnogo traumatičnih doživljaja. Uključuje i grčeviti bijeg od samosuočavanja
i može imati dugogodišnju „inkubaciju“. Strahota za Bojana, ali takvih imamo
pun kufer i nemaju ambicija biti savjetnici u ministarstvima koja su osnovana
za normalnu državnu vojsku. Mogu, naravno, poslužiti kao egzemplari i savjetnici
u svem narodu jedne zemlje i šire.
Privilegija je naših „branitelja“ što su se
dokopali dijagnoze pa se liječe, ali to su oni sami već i preskupo platili. Nemaju
puno izbora ili neki veliki izbor, ali su na jedinom pravom putu. Ne moraš ih razumijeti,
ali oni tebe bolje razumiju nego ti sam sebe i ovo naše društvo u „stagnaciji“.
Navodno, po riječima Premijera, „svi su u Europi u stagnaciji“, tipičan
nasljednik bolesne demagogije, ali nije sam bolestan pa je po njega tim gore.
Također je povod ovoga promatranja, neukoga,
priznajem, zagrebčanka čije pismo kruži medijima. Neka se čuje i druga strana.
04.11.2014. 07:31
Nema komentara:
Objavi komentar