Kada čovjek više ništa ne može,
još mu uvijek ostaje to tipkanje
kad se brojna prisjećanja množe
makar pred očima postoji sipkanje,
makar drhtavi su prsti
što napikavaju slova
da ispadne stih im čvrsti,
da zaživi pjesma ova.
I kad nema niti koncentracije,
nervi rade, život još se ispoljava.
Makar pada san Kroacije,
još se pomisao dozvoljava,
ona zadnja molitva na izdisaju.
Tako se još može dugo,
pačići već sve to znaju,
pamte kad su zavili ih tugom.
Kamo poslati ih, kamo ih uputiti
sada, kad su stasali za gradnju?
Ne smiješ se ni naljutiti
nego njima dati dobru sadnju
koja jedina ih može osokoliti.
Iz te bare naziru se dobre oranice,
polja koja mogu se opkoliti
dok još magla guši ptice.
Skrivaju se mladi labudovi,
a ni bistro jezero neće još prosušiti
dokle god su živi snovi
koje magla ne može ugušiti.
Sada ovaj internet je ognjište
na kojemu palim tihe vatre,
taman da mi nervi ne pronjište
i da Domaći prosnatre,
da mi iskre ostanu za uvijek.
Ova riječ je sasvim jednostavna,
sunca nema ni za lijek,
ali vatra ta je stalna.
22.11.2014. 06:48
Nema komentara:
Objavi komentar