Dodir otajstva

Želim te vidjeti sretna od  iščekivanja,

mirna od sigurnosti i utjehe

i nemirna od one znatiželjne strasti

što za Bogom čezne bez izbivanja

jer je okajala grijehe,

potpuno uvjerena da neće pasti

nego spustiti se sve to dublje u otajstvo,

što se više bude nadala i ohrabrivala

svojim iskusnim i prorečenim znanjem,

kao snažno porinuće rajsko

o kojem je često snivala

pa ga nazvala konačno imanjem

koje zasigurno neće nikad više nestati.

Želim te ugledati u molitvi rastepena,

u tom svemu ipak neobično svoga

kao da ne možeš više prestati

ljubiti mi sliku kroz dva oka snena,

ljubiti kroz mene Jedinoga Boga

s kojim uvijek siguran je Savez vječni

i koji ti daje da mi uvijek čuješ čežnju

pa u srcu mene uvijek primaš.

Želim da mi priđeš kroz taj putak poprečni,

da pošalješ molitvu još nježnju

pa da znaš da sve više mene imaš

jer te često čujem, čak i iznenada,

jer mi pomažeš u mom spoznanju

onda kada više ne znam kamo dalje,

kada mi u Boga duša pada.

Želim samo proslaviti te poslanju,

čuti sve to više onog što mi srce tvoje šalje.

Želim ti se opet malo nametnuti

sada, kad me kopka ovaj novi poziv,

želim srcu tvom se odazvati,

reći ti da ne možeš zametnuti

samo tako ovaj buran Božji proziv.

Želim samo reći ti što moraš znati.

01.12.2014. 07:33

Prva svjećica Adventa

Dajem se na raspolaganje,

puštam novu nadu da se krčka

kao svježi rumen plam.

Krećem sad na ladanje

gdje se pahuljica brčka

dok polako pada na moj kam.

Novi snjegovi mi zatiru sav korov,

mladi ljulj se neumitno smrzava

prije nego što će rasklijati.

Ptice kreću u svoj zimski lov,

pažnja moja grije ih i održava,

gnijezdo im se neće rasklimati.

Tako stiže iščekivanje do vrha,

skroz do one točke kad već kreće pokajanje,

prije nego što će se zabijeliti

duša, sigurna od grijeha mrka.

Anđeli mi zdušno nude poravnanje

staza prema Bogu koji će prostrijeliti

svojom strasnom nevinošću moje srce sretno.

Kao plam od prve svijeće

ono igra ravnomjerno u toplini.

Onu ružu samo gledam sjetno

kao pupoljak te vječne sreće

koja blago tinja u tišini.

30.11.2014. 06:54a

Ruža na crnom mramoru

Premile pjesme u grudima

i mirisi tamjana u nosnicama

vode me svim onim sprudima

gdje se povodim za osicama,

sluteći tu tajnu očiglednu

kojoj prišla sam i nesvjesno.

Pronašla sam ružu mednu

koja cvate sasvim izvjesno

u dnu moga kamenjara

gdje se sjaji crni mramor

što se ispod ruže stvara

da uguši svaki žamor

radi osluškivanja korala

s kojim je u rezonanci

tračak neba od opala,

priklanjajućega monstranci

iznad koje podiže se Jaganjac

na krilima raširenih dlanova

što su poletjela u moj klanac,

izravno u srce bez planova,

da mi vele: “Tu sam, evo, sada

baš kad sve si izgubila

dok ti zalutalo oko pada

na sva bića da bi ljubila.”

Ptice moje iz obilja hrane

dolaze do mene, i bube,

bez ikakve strašne brane

da bi čule kako ljube

stare kosti, srdaca nevinih

jer su grijehe okajale,

jer im nema praha njinih

nego samo iskre male,

ali prepune života i slavlja.

Duhu Svetom sad se budim,

ptica čeka me, pozdravlja

kako slušala bi što joj nudim.

24.11.2014. 08:43

Pačja škola

Kada čovjek više ništa ne može,

još mu uvijek ostaje to tipkanje

kad se brojna prisjećanja množe

makar pred očima postoji sipkanje,

makar drhtavi su prsti

što napikavaju slova

da ispadne stih im čvrsti,

da zaživi pjesma ova.

I kad nema niti koncentracije,

nervi rade, život još se ispoljava.

Makar pada san Kroacije,

još se pomisao dozvoljava,

ona zadnja molitva na izdisaju.

Tako se još može dugo,

pačići već sve to znaju,

pamte kad su zavili ih tugom.

Kamo poslati ih, kamo ih uputiti

sada, kad su stasali za gradnju?

Ne smiješ se ni naljutiti

nego njima dati dobru sadnju

koja jedina ih može osokoliti.

Iz te bare naziru se dobre oranice,

polja koja mogu se opkoliti

dok još magla guši ptice.

Skrivaju se mladi labudovi,

a ni bistro jezero neće još prosušiti

dokle god su živi snovi

koje magla ne može ugušiti.

Sada ovaj internet je ognjište

na kojemu palim tihe vatre,

taman da mi nervi ne pronjište

i da Domaći prosnatre,

da mi iskre ostanu za uvijek.

Ova riječ je sasvim jednostavna,

sunca nema ni za lijek,

ali vatra ta je stalna.

22.11.2014. 06:48

Na kraju

Poslije svake priče muk dolazi,

poslije svake zime postoji Došašće

koje mene promrzlu nalazi.

Poslije kiša snijega malo past će.

Sad su ta vremena, sad nastupa onaj mir

koji poslije burnih dana nastupa

i kojega dobiva i heroj i vjetropir,

i onaj sam, i ona grupa.

Vječno drvo na kojem su iglice borova

nije tako nakićeno kao duša moja.

Ja još ne znam počupati korova,

ali ispod drva prinosa bez broja,

sve se miješa u veliki dar

kojega će probirati jednog dana

i moj mlad i moj star.

Neće biti onih davnih rana

nego samo puno lijepih mladica

u svem mnoštvu pokušaja

i premnogih potencijala latica

što procvatu prije kraja.

22.11.2014. 06:00

Moje tigrice

Gradim život, a života nemam.

Stvaram svoju okolinu,

a za tihi dom se spremam

i očekujem svježinu.

Sve obnavljam što je bilo krivo,

čak i suze pretvaram u smijeh

i donosim sebi ono što je živo,

a nekad je stvaralo grijeh.

Sada gledam sebe ispred ptica,

prvi puta darujem svoj dom

da mi sretna bude ljubimica

i da živi prijatelju svom.

Vidim koliko sam nježna, jaka,

najvažnija i odgovorna

pročitati vrijednost svakog znaka

da bih bila životvorna,

a ne samo neko smetalo sa strane

koje pati pokraj psihopata

što potkrada, krati svima dane.

Sada papigica ima brata.

Više puta mi je uspjelo

dati Bogu ono što je pravo

jer mi se je zadjelo

žiće moje, presretno i zdravo,

a sad imam još i faunu i floru.

Kasno mi je, ali kao da sam mlada

jer i vrabci pjevaju u zboru

samo meni usred ova bijela grada.

Sada puštam tek sve osjećaje

koji morali bi biti bolji

od sveg onog što mi prošlost daje,

sad se učim dobroj volji.

Sve ja već odavno dobro poznajem,

uvijek nešto pogrešna i kriva,

ali danas tek za tajnu doznajem

kako čovjek truda si uživa,

kako čovjek uči biti gospodarom

i služiti najnježnijem stvorenju.

Lako ti je djelovati marom,

ali teže ponuditi pokoljenju

  

pouku života s prirodom.

Prvo treba dati im imena

da se nađu nama rodom

i ponuditi im vodu, sjemena.

Miki on se zove, ona Pika.

Noćas već su hranili se bučno.

Ptičice su naša slika,

ne smije im biti mučno.

Evo, već smo se probudili,

novo svjetlo sad se rađa.

Mikija smo već poljubili,

Pika još je malo mlađa,

još treperi žuta pahuljica

pored zelenoga tigrića

dok cvrkuće ona vrabica

jer ja imam novih ptića.

18.11.2014. 07:21

Plodovi prašine

Iako me umor slatki slama,

tako se još dugo može ovdje ostati.

Kao da ja nemam ona plama

radi kojeg svatko voli zastati,

nikad više ne otići svijetu bijelom.

Ne ide mi se tako odjedamput,

ali se protivim slabim tijelom

koje ima samo jedan put,

krenuti ka lakšim nekim prostorima,

jednostavno odmoriti.

Nema govora o mostovima,

moram to oboriti.

Prema sebi samoj jedino ja putujem,

otići ću nenametljivo,

vidjeti sve ono što i sada štujem,

što je usred mene nepokretljivo

i što čak ni moji vrabci ne naslućuju.

Oni tražit će me daleko,

tamo gdje oblačci putuju,

i letjeti poprijeko.

Odlazi se vrlo blizu,

ostaje se u srcima

i u vječnom nizu

pridružuje se mrcima,

to je ono za čim uvijek težimo,

samo što se mora prvo mrijeti

dok mi smrti tužno bježimo.

Smrt mi jedina ne prijeti,

ona mene zove, vuče

da bih lakše prošla

gdje ljudi ne muče

kojima bih došla.

Djeco draga, nećemo mi tugovati

nego igrati od olakšanja

jer smo znali drugovati

na stazi spoznanja.

Ostajte mi uvijek znatiželjni

pa ću sretna moliti za sve.

Život ovaj pogibeljni

prilika je za anđele

da si uzmu takve kao ja

i pronađu samo jednu srodnu dušu.

To je moja misija,

pokraj mene svi vjetrovi pušu

i kroz mene život još se rađa,

jači nego ikada.

Sad sam Bogu sestrica najmlađa,

ime mi je uvijek nada

da ću ostaviti što je najdraže.

Čeznem samo se odmarati,

a tek sad me kosti traže

plodna praha stvarati.

16.11.2014. 07:14

 

Laka plovidba

Ako su nas pretekle sve kapi,

koliko tek proteći će slapova

pod kojima i stijena hlapi

i sva rosa s lapova

dok mi tiho sanjamo

o velikim nepoznatim krajevima

i kapljice sklanjamo?

Ako smo se otrgnuli zmajevima

kad je bilo vrlo lako griješiti,

koliko će tek nam grijeha

uzalud se smiješiti

usred iskušenja prijeka?

Ako znali smo pronaći put

tamo gdje sve jednako izgleda,

koliko će tek nam Božji skut

dati da nas sumnja ne izjeda

sada kada sve se vidi jasno,

kad je probijena samo jedna staza

po kojoj se hodi časno

i duž koje nema sraza,

nema sumnje, niti jedne prepone

koja bi zasmetala nam koracima.

Ako nam i put potone,

ipak vodimo se sjajnim zracima

koje oči su nam naše zadobile

jednom zauvijek za veliko putovanje.

Slatke su nas uze zarobile

jer smo jednom dali poštovanje

točno tamo gdje se vjernost tražila.

Dok su polja mrtvim dahom snivala,

nas je izmaglica oboje zarazila,

nas su rajska vrata očekivala.

Ako vidjeli smo svjetla usred mraka,

sada na tom sjajnom svjetlu lovimo;

sad nas nosi svijetla zraka

samo da po izobilju plovimo.

16.11.2014. 05:26

 

Ljubav u izlasku

Tebe dodirnuti velika je radost

i o tebi znati svaki šušanj,

svaku tvoju promišljenu blagost,

svaki srca tvoga tutanj.

Vraćaš me u prošle dane

kad su pjesme prve cvale

koje bile su bez mane

kao slutnje početničke, male;

kad sam prešla onu gornju crtu

preko koje mjerili su mene,

kad sam znala samo ljubav krtu,

kad su krenule na mene sjene.

Isto tako do tebe sam dolutala,

znajući već sve o tom sazrijevanju

i još sam uvijek samo plutala,

čudila se nerazumijevanju

svih tih strašnih ljudi oko moje osi.

Ti me nisi zastrašiti htio,

pustio si da me ljubav nosi

pa si čak i ljubiti me smio

kao da smo od svih jači vitezovi,

kao da smo zaigrali jako,

sve na spomen gube li se snovi,

ima li te snove lako

tko je gotov pribrati se svakog časa.

Mi smo tuđe obistinili,

s nama svaka slutnja stasa,

mi smo svoje učinili,

Bogu našem pokleknuli,

zadobili vječno zajedništvo

i sve slutnje polegnuli

za to vječno stvaralaštvo

u kojemu dodiri su naši.

Sve je to odavno jasno,

nas još uvijek ljubav krasi,

nama Bog je vjeran strasno.

15.11.2014. 17:32

Ritam odgovora

Gledam kako ovo ispalo bi malo jasnije

da ti jasno velim da sam opet stigla tu.

Ne može sad biti ništa glasnije,

sada pozdravljam u sebi tvoju osobu.

Glazbu trnem, mada ona je pretiha,

ipak ometa me zbog srčanog ritma

kojega osluškujem oko tvoga lika,

ona sada najviše je bitna.

Više volim dobru melodiju

nego da se sve ovo posloži.

Kao kada pleše netko na podiju

ili kao da se srce nečim loži.

Nisam spretna, samo čekam slutnju

koju dugo nisam čula,

koja može svirati se čak na lutnju

i moja je obrambena kula.

Ne, ne trebam ja obranu za sada,

sada samo šaljem preveliki pozdrav

tamo gdje se čuje sve to više nada,

što ja više slijedim put što sav je prav.

Svaki stih ja pišem kao prvi,

a možda bi zadnji morao biti.

Sve od radosti tu vrvi,

one koju često moram kriti.

Žele meni laž izreći,

žele mene prevariti;

nadaju se nesreći,

a ja moram pjesmu liti

kako bih naučila duha govorenje,

kako sva bih bila samo jedan tren,

kako začula bih ono romorenje,

kako saznala bih uzrok snen

za sve moje odgovore

koji izlaze na svjetlo noći.

Neka samo rogobore,

ovaj ritam će do tebe doći.

09.11.2014.  21:45

Himni i simboli

Nekada je bila takva glupost

da se voljelo himne i simbole

i tad me je uzimala tupost.

Radi, vole kad nemaš škole.

Bilo je to dugo i predugo vrijeme,

nije važno što sam ostarjela.

Od škole mi ostalo je neko sjeme

pa mi pjesma je zastarjela.

Samo pamtim sretne dane.

Uvijek ja sam svima vjerovala,

bile tu su duše prodane,

često loše naslijedovala.

Još me uvijek silom podučavaju

da se ne smijem izjasniti,

da mi kosti sve jenjavaju,

žele mi pojasniti.

Ne znam zašto mene nema,

zašto ime moje ne postoji,

zašto krv mi moja drijema

kad se slatkog Isusa napoji

s kojim jedino mi vrijedi razgovor.

Niti Njega ne poznaju.

On je meni već odavno dao lovor,

a svi drugi utaju.

Jednog dana došao mi je tuđinac

koji rekao je svoje ime

i da Kristov je jedinac,

da je sve što učim krimen

i da zato ništa ne znam.

Iskao je da mu lovor dadnem,

otišao prenijeti ga sam

gdje sam pripazila da ne padnem.

Sada lovor na Hrvatskoj leži,

na svem cvijeću i na gradovima,

a od mene gusta magla bježi,

uzrok mojim padovima.

Taj je vitez proste duše,

neće snobovima odgovarati.

I moje se nove oči guše,

ponovo me žele zavarati.

Valja meni opet ispod lovora,

uzdići se iznad zemlje bunila

gdje za uvijek ima moga govora

jer sam svoje ispunila.

08.11.2014.  02:30

Zagrebačka bojna "Štakori"

Pukla neka puška u neka vremena

u nekoj regionalnoj pričimbi,

nitko lakše ne skide bremena,

tovara krađe i raznih himbi.

Koliko je deset posto

i dvostruko pravo glasa,

pita Željka oštro,

kolika je moždana masa

ove Pilatove održive nedržave?

Naučila jesam da se mučitelja ljubi,

da mu treba medicine prave,

a to nije mir nego samo ubi, ubi.

Drskim djelovanjem Prosvjednika

rješava se paroliranje mirom,

a koje boje ima zastava i slika

rješit će se likovnim odabirom.

Vele da nas truju opijatima

koje širila je ona muha Ce-ce.

Došla muha i Hrvatima.

Ustani, bane, siđi na ulice

jer treba obaviti deratizaciju.

Tko pronađe štakora,

dobit će i demokraciju

po tarifi Banskih dvora.

07.11.2014. 12:23

Stihija

Nije zgodno proučavati grijeh jer je preopasno. Ipak, da bi uopće skužio napadača, moraš ponešto osnovno o takvoj individui znati. Tipično što se zna o sotoni jest da je jako lijep, jako lukav i preinteligentan u zlu. Gospodin Isus nam govori da se dobrar čovjek po djelima poznaje. Kada nema dobrih djela, odnosno rezultata – to je sotona.

Povod ovome promatranju je logička pogreška po kojoj postoji organizirani i sistematski kriminal. Tipično je za ljepotana sotonu da nije sposoban ni za kakvu sistematizaciju ili organizaciju, a djela su mu brljanje, šeprtljava. On stvara opći nered.  Sotona postupa stihijski, on dijeli i samo ruši.

Tako padaju sve teorije urote pa makar bile urote vrlo često stil sotone.

Primijetih kod nekih prosvjednika da o vlasti to ne govore, a upravo mi izgleda da najviše zbog toga rušilačkog mentaliteta i kreću u prosvjedovanje na ulici pred Ministarstvom.

To je isto ono što je bilo užasno u agresiji na Hrvatsku devedesetih. Ruši, samo ruši, mrzi i prijeti, navali silnim oružjem na goloruka, a kad si sam, skini se i laži, muljaj, cvili i slično – to nije bila nikakva vojska, nije bio rat, nije bio sukob u građanstvu ili pobunjenički nered, to je bila agresija, napad bez ikakve logike. Toga ni u Jugi nije previše bilo jer se poslije pokazalo kao obično divljaštvo. Nisu to samo i općenito komunisti, to je taj debilni mentalitet koji se očituje u ‘rezultatima’ i djelima sotone.

Primjerice, u staroj totalitarističkoj državi obični ljudi su uglavnom učili latinicu,a malo i ćirilićno pismo i tako je bilo po cijekoj državi te se većinom pisalo na latinici. Nije bilo puno javnosti koja bi govorila nešto protiv običnog pisma. Postojanje pisma je dokaz kulture. Ćiril i Metod su nam izmislili pismo i proširili, ali smo uglavnom prihvatili latinicu.

Na žalost, sotona ne može reći tko je i što je i ne može se predstaviti imenom, prezimenom ili to čak i napisati jer je to osoba lažnjak koji se skriva u zamumuljenome. Sotona je uzeo ćirilično pismo u toj svojoj agresiji radi zastrašivanja i kada su agresori god mogli, črčkali su grafite nad svojim masakriranim žrtvama što je pokazatelj mentaliteta koji spaja neuobičajeno baš ćirilično pismo s najvećim razaralačkim i divljačkim nedjelima.

Sada sotona provocira namjerno ili nenamjerno, zlobno i ljubomorno. Ponovna pojava ćirilice nije ništa previše promišljeno nego je samo jedna kap u moru stihije. Ćirilicu jedino po tim masakrima i pamtimo. Sotona dijeli ovu vlast, opsjeda i nudi sredstva i alate, oružje. Ali nije to organizirano zlo jer u biti zla je nesposobnost bilo kakve organizacije. I veliki kukavičluk.

Vlast ne masakrira. Niti jedna vlast ne može postojati i opstajati samo kao zlo. Činjenica da se u javnim prostorima pojavljuje opet jedno pismo koje samo po sebi nije ni dobro, ni zlo je samo znak da sotona nema baš neku sistematsku i organiziranu namjeru i da posiže za onim što je obično prekopiravanje i ponavljanje i nije nešto originalno i inspirativno. Sotona udara gdje god stigne, tu nema reda. Nema logike.

Jedan primjer su zakoni Republike Hrvatske. Izgleda da narod ne ide često čitati zakon, a i ovima je u sabornici potrebno uzaludno puno vremena i bez rezultata i dobrih djela kako bi pokušali zakone iščitati. To samo dokazuje da su ti neuspješni pojedinci u Saboru još uvijek donekle pismeni jer tko zna pročitati, napisati i govoriti ne može razumijeti te zakone. Jer nisu niti logični, niti sistematizirani, niti spominju realne probleme nego izmišljene.

Kad smo kod pismenosti, netko se hvali kako i Romi imaju svoje ploče na Učilištu na romskom pismu i jeziku. Smiješna li protuargumenta. Za Rome je jako veliki napredak u kulturnoj integraciji da svoj jezik imaju i da počnu pisati jer su prije i inače govorili jezik onoga naroda u kojemu su se nalazili. Te ploče romske samo dokazuju kako je hrvatska inteligencija kulturna i kako je tradicionalna i izgrađivalačka pa je korisna većini i manjinama. Hrvati ne ruše. Ne uništavaju. Ne postupaju stihijski.

Još jedan znak loše i neorganizirane vlasti jest pripovijedanje o gospodarstvu. Gospodarstvo ne riješava političke, ideološke, filozofske, sociološke, psihološke, nacionalne, obiteljske i neke druge probleme. Gospodarstvo je također samo sredstvo. Sotona se klanja novcu i zaradi, prihodima i profitu kao da mu je to neki cilj djelovanja. Pohlepa ne može biti cilj, to je samo pokušaj organizacije i sistematizacije grijeha. Grijeh nema struktura, odnosno destruktivan je. Idiotizam je pokušati graditi nacionalni identitet na ništavilu.

Još jedan primjer su elgebeteovci koji slave požudu.

Stihija ne traje nikada. Čak niti jedan psihopat na vlasti, ili totalitarist, ili bilo tko ne može dugo držati neodrživo.

Prosvjedi postoje u ovoj državi još od kada je demokratski stvorena devedesetih godina. Samo se nešto pokušava prikriti, a o nečemu se ‘izvještava’. Kod ovih naših prosvjednika u Savskoj postoje još živući dokazi da je rata uopće bilo jer ljudi u narodu niti to ne bi smjeli pamtiti. Prosvjednici su jedna slikovita odmazda za polupismeni narod. Jer narod živi i razvija se, napreduje uvijek, to je nezaustavljivo. Narod ne ide u parlamente. Prosvjednici su slika ovoga naroda, u narodu, iz naroda. Kultura se ogleda i na mnoštvo drugih načina. Na kulturu je ljubomoran sotona pa ju napada i narod koji izgleda nepismeno radije će se odreći čak i pismenosti ako treba da bi opstao kulturan. Jer pismo ne jamči kulturu, a može se stvoriti u tili čas, uvijek ljepše i bolje nego ikada. Dokaz je hrvatskoga kulturnoga identiteta u svakoj pojedinoj hrvatskoj duši. Ona ustraje već toliko dugo da ju ne možeš poništiti jer je trajna pa makar se i umisliš da ćeš ju običnim pismom ili zakonom nadvladati.

Te sve napadalačke grabeži pokazuju zavist i ljubomoru, zlobu onoga tko ne može postati Hrvatom. Sotona se pokušava deklarirati i potpisati i time samo ukazuje i očituje tko ga i što toliko nervira i stvara mu komplekse. To je hrvatka sloga, vjera u Boga Jedinoga, Gospodina Isusa Krista pred kojim pada ničice. 06.11.2014. 10:33

kad sam bio mlad

Odbijam biti debil. To je pogrdni naziv za nesposobnu osobu. Odbijam biti debil, neću. Svaki čovjek je za nešto sposoban, za mnogo toga. Sposoban je primijetiti da je neki drugi čovjek naizgled manje vrijedan od planina, vjeverica ili maslačka. Kad se odriče Boga, nacije, doma, mame, žene, sina, čovjek je sav nekakv ništavan i da nema riječi Gospodina, Boga našega u mome srcu, rekla bih da je debil. Jer me želi silom ili milom učiniti debilom. Isus veli da je čovjek grešan, ali neopisivo vrijedan. Svi smo grešnici ( i sveti ), ali kada to govorim, ne mora biti da me netko doživljava. Ako onome grešniku koji odbija te stalne i trajne, stvarne vrijednosti želim jasnije i razumljivije komentirati, moram upotrijebiti jači izraz i, zamisli otkrića, taj grešnik odmah razumije kada velim da nisam – debil. Nije to zbog neke dobronamjernosti prema onome grešniku, nee. To je zbog mene.

Pojam ‘demokracija’ je, primjerice strašan i ubilački idealizam. Koliko sam primijetila, ljudi koji pripovijedaju o vladavini naroda, ne znaju što bi to imalo biti. Čovjek ne može biti nekome vladar, osim vladati samim sobom, a naročito ne može grupa ljudi vladati. A i nad kime bi to narod morao vladati.

Humanitarnost također nije jasna. Pokušaj pomoći drugome i nećeš uspjeti, ne s onim što ti misliš da mu pomaže.

Lamatanje tim idealizmima nikada u povijesti nije urodilo učinkovitošću pa zašto bi baš sad.

Ili, primjerice ‘socijalna država’. Ne znam za državu koja se posvećuje ljudima jer kad bi dala nekome nešto, ne bi više mogla opstati kao država. Država uzima. Za sebe i one koji se postavljaju kao državnici.

Ne valja pokušavati obratiti debila. To ne ide. Biti mu na dohvat ti je najveća osveta. Ako Bog hoće, učinit će to čudo i to onako kako On hoće. 05.11.2014. 19:19

Od mržnje prema svome životu i ljubavi prema Bogu pa sve do vječnog života dug je put. Nije dovoljno reći da ti nema života bez Boga. Moraš taj proces sam iskusiti. Rezultat ljubavi prema Bogu samo je debilu isto što i obično nametanje parola. Jer Bog ti daje tvoj život i domovinu, obitelj.

Debili ne znaju čitati i pisati, ali mnogi imaju dobru sposobnost memoriranja.

I strojevi imaju memoriju. Nisu strojevi nesposobni, nisu debil. Jer su strojevi. Budući da nad čovjekom ne može vladati netko drugi kao nad strojem, za čovjeka se ne može reći da je stroj. Ili predmet. Čovjek u grijehu može služiti zabludama, nije slobodan. Ne može se reći da nije odgovoran. Ali doživljava pogrdu. Ne razumije riječ ‘grešnik’ jer se ljudi s tim ne sprdaju. Ne toliko kao s onim pogrdnim riječima.

Ima puno prekrasnih riječi koje su za debila neučinkovite.

Odbijam biti debil. Neću. Radije sam odgovorna. Ili zato što sam odgovorna. 05.11.2014. 19:36

Samoubojice

Spašavaju li se samoubojice? Znamo svi i pametujemo kako je to smrtni grijeh podići ruku na sebe. Sami smo sebi ubojice, mnogi. Onaj koji ubija tijelo, svoje ili tuđe, nije uvijek ubio.

Tko te hrani ideologijama i govorancijama, taj ti pomaže da sam sebe još više ubiješ i dokrajčiš. Boj se toga koji ti ubija dušu i koji ti pripovijeda da je kvocijent inteligencije ono što čini čovjeka.

Bog je Duh. Duh je iznad svega.

Dalje od smrti

DALJE OD SMRTI

Na čemu gradiš život svoj i da li ga uopće gradiš? Možda držiš da su ti temelje u životu dali roditelji i ovo društvo u kojemu jesi. Da li to poštuješ i razmatraš li kakvi su ti temelji? Da li misliš da nisi ti kriv ako su ti u djetinjstvu i mladosti ugradili neko ogorčenje ili ako očekuju od tebe nešto što ti ne možeš? Ako na tome želiš izgraditi život ili sebe, karijeru ili obitelj, kakva će ti biti građevina kad temelje nisi popravio ili sam izgradio? Ako si uvjeren da ti nisi dužan i odgovoran za sve ono što su ti ucijepili, kako ćeš samostalno i naglo postati odogovoran u budućoj gradnji svojega života? Promisli dok imaš vremena. Projektiraj si život, koliko god misliš da si za to možda prestar. Čovjek koji ne promotri svoje temelje, a ima ih koji ih uzimaju zdravo za gotovo, ne gradi ništa i cijeli mu život počiva na trusnom tlu i lošim pokušajima bilo kakve izgradnje; nikada ne stiže dalje od smrti. Čak i ako su te naučili vjerovati u vječni život, postoji velika vjerojatnost da se nisi nagodio o pitanju svoje smrti. Ako si sretnik koji nikada o tome nije morao promišljati, sjeti se da li je tvoje srce zaista povjerovalo ili se samo nastoji pogoditi s Bogom i zamoliti Ga da te sačuva od smrti kao od velikoga neprijatelja kojega sam ne možeš pobijediti.

Svaki čovjek je sam odgovoran za svoje temelje i za izgradnju svojega života prema krovu, prema nebu. Nije to lako, ali je jednostavno. Zastani i promisli što i zašto činiš. Ne moraš se samo nastojati nagoditi o smrti i izmaći joj, možeš si načiniti vječne temelje. Samo ti si odgovoran za to i zaslužan ili kriv.

Evanđelje po Luki, glava 14, redak 25-33

»Tko od vas, nakan graditi kulu, neće prije sjesti i proračunati troškove ima li čime dovršiti: da ga ne bi, pošto već postavi temelj, a ne mogne dovršiti — počeli ismjehivati svi koji to vide: 'Ovaj čovjek poče graditi, a ne može dovršiti!' Ili koji kralj kad polazi da se zarati s drugim kraljem, neće prije sjesti i promisliti da li s deset tisuća može presresti onoga koji na nj dolazi s dvadeset tisuća? Ako ne može, dok je onaj još daleko, poslat će poslanstvo da zaište mir.«

Ako si promotrio svoje temelje, vidjet ćeš da nisu sigurni za gradnju. Samo ako si ih samostalno postavio, možeš ih i popraviti i na tome graditi. Ako to ne učiniš, nemaš uopće temelj i nikada nećeš uspjeti ni u čemu, a gorko ćeš se razočarati. Ne samo da ćeš se zavaravati kako smrti uopće za tebe nema jer vjeruješ Bogu nego će ti se možda život urušavati pod stare dane. Ima i bolje od toga, a svima je dostupno: odrekni se velikih planova i bilo kakve gradnje bez Boga vječnoga, ne pouzdaj se u sebe, ionako ne vjeruješ niti sam sebi nego misliš da si popio neku pamet.

Smrt je dar najveći čovjeku jer omogućava Bogu da svakoga čovjeka uskrisi. Svi umiremo i imamo priliku za vječni život. To je sve što moraš znati. Niti si ti bolji od drugih, a niti jedan čovjek nije više od tebe.

S Isusom je putovalo silno mnoštvo. On se okrene i reče im: »Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!«

Mučiš li se u životu, ti si spašen.

Planiraš li odreći se onoga što su ti kao djetetu ugradili, ti si sam sebi rušilac.

Kako ćeš graditi iznova život i temelje svojega života? Spoznaj da su ti temelji u Bogu, kojega sigurno dobro ne poznaješ, već načinjeni i samo se uzdaj u svojega Graditelja koji ti je samo jedno dao na znanje, a to je da ćeš sigurno umrijeti. Ako tako kratkoročno pokušaš nešto učiniti, propadaš.

Kad se sve što imaš i sve što znaš, sve što jesi postavi u te nepoznate Božje ruke, vidi se vječni život. Tada se prepoznaješ s Gospodinom, Isus ti pokazuje tko je On i tko si ti. Tada vidiš dobro i sve bolje svoju gradnju kojoj nikada nema kraja. Gradiš li na propadljivome, ništa nećeš načiniti. Spoznaš li svoju svu računicu u interesu koji je Kristov, tvoj križ je lagan, tvoja smrt ti je prijateljica. Samo sebe, vrijednoga, svetoga, ali i grešnoga nosiš u smrt. A što je poslije toga? Nitko ne zna? Ne! Isus ti daje vidjeti što je poslije i što je vječno, daje ti to istoga časa kad se odrekneš života svojega i sebe. Tada ne vidiš više život pa ne vidiš ni smrt, a postojiš još uvijek. Zadobivaš sebe, ali vidiš da je svaki čovjek beskonačan, vidiš mnoštvo svetaca, veliki narod. Iznenadit ćeš se jer nećeš možda pronaći nikoga svoga. Poradi na tome. To je tvoja gradnja, tvoj križ i tvoj život u Kristu. 05.11.2014. 08:23

Prostota

Evo, govore mi uvijeno

pjesmicu, naučenu na pamet.

Svete slavili su lijeno,

a sad vele da je sve to onaj smet,

svaki čovjek da je naravan.

Svakako, ali svetost im je strana

i sav grob je ravan

u tamnini njinih dana.

A kome svijeće su upalili?

Što su došli pogledati?

Mrtav kamen da bi zalili

i da grijeha ne bi dati

nego laju lažcu, ocu laži,

skupili se mrtvovati

i još požuda ih mami, traži

mene takvu vrbovati

govoreći da je svatko isti,

samo oni da su razočarani.

Kad su oni bili čisti,

kad su bili izvarani?

Rekoh, postoje i pedofili,

a sotona gadno mi prosikće

i na moje oči se razgnjili.

Spoznah potom pomor bit će,

teško li je glasno prozboriti,

a još teže sjediniti se s Istinom

koja daje riječju oboriti.

Kajem sada se tišinom,

samotna sam opet postala

jer mi treba Tvoja snaga,

Sveti Bože, jer sam pokrala

neka Tvoja znanja draga.

Kako mi je naziv iz normale

postao sav ružan i omražen

što ga uče ove tvari propale,

a govoriti je Tebi najdraže.

04.11.2014. 18:02