Narod se glasa
tišinom
Sad se sjećam,
nikada u narodu predugo nisam bila,
još od školskih
dana pa do zapošljavanja.
Uvijek sam se s
nekim pametnim ljudima družila
i od njih sam
primala uputa i davanja.
Sad se sjećam, to
sve nije onaj narod izginulih
za moga života, u
posljednje vrijeme.
Svi su oni dobro
još i danas, govori njini su mi sinuli
koje izvališe na
mene i na prijeme.
To su naši ljudi,
muškarci, dvospolci i žene
koji vode svoj
narod, društveni radnici i službenici
u poslovima u kojima
uvijek su pridružene
neke etičke više
norme jer su oni osviještenici.
Sad se sjećam
kakvih gadosti sam se naslušala,
to ne može
izbljuvati prosti puk i radništvo.
A ja sam sve to
narodu pripisivala i pokušala
shvatiti i
prihvatiti; uzalud mi bilo podobništvo.
Poslije sam
završila na psihijatrijskim odjelima;
upoznala, između
ostaloga, mnoge i predrage pacijente.
Razgovarali smo o
zdravlju, radu i počelima
pa sam čula kako
narod nosi svuda svoje sentimente.
Sad se sjetih
odakle je glas potekao
koji za
posljedicu ima ratove i nerede.
To je neki
polustalež što se odrekao
i naroda i sebe,
a i prave školske krede.
Staleži su oni
koji se zajedno druže,
a ne narodi i puk
koji uvijek je miroljubiv bio.
I dok provokatori
parolama kruže,
muk naroda u
topovsko se meso pretvorio.
0511 0129
Nema komentara:
Objavi komentar