Unutarnja budilica

Unutarnja budilica

Opet sam zaboravila snove, mada znam da prelijepi su bili;

još se sjećam noći ove koja nema namjeru još proći.

Prisjećam se po malo od svega, ali jači su još nagovještaji mili

moje slavne i nepregledne slutnje, kraljice svih ponoći.

Znam da tebe često u snovima viđam, sjećam se da o tebi sanjam,

ali puno više ja sam tebi blizu sasvim tek kad se probudim.

Tada buđenje je slatko kao ono kada Svetome se odmah klanjam,

nema tada one noćne more nego ja od nadahnuća nagla često ludim.

Iste stare neotrcane rime ponavljam, slično kao svakodnevnu molitvu.

Izgleda da sam postigla upornošću pred Bogom ono udovičko stanje.

Kao sama gospođa bez pratnje, više nemam prijetnju iskušenja toliku,

više zapravo uopće ne trudim se jer je udovištvo moje izmoljeno branje

preobilnih plodova što s neba za nas padaju, svemu našemu sam vjerna.

Sada mrklu noć ja gledam, ne znam da li vjetrovi popuhuju;

da li možda mene ištu usne tvoje ili ruka Boga to je smjerna

samo znam da se preko silnih sakrivenih zvijezda duše naše rukuju.

1211 0103