Pokajničko šipražje
stvaralaštva
Opet sam kušala
sotonu jer sam znala riječ onu staru
kako ne uspijeva
ništa ako od Gospodina nije.
Nisam ostavila
jabuke, niti je mirisala dunja na ormaru;
samo čista
djetinjasta znatiželja u meni se krije.
Ono što je od
dragoga Duha bilo, to je bila snaga
koja čekala je,
ištući otkrivanje nepoznatih staza.
Iskušenje staro
je dok samo nova spoznaja je draga
Bogu mome, samo
nova tinjajuća vatra ispod mraza.
Nepoznate staze pronalaze
se molitvama samo,
samo to je pravi
cilj te silne snage koja tinja.
To je snaga
stvaralaštva koja vodi samo tamo
gdje sotone
nikada nema; ta je snaga svetinja.
Gledam često
Tvoju slavu kad koračam preko mraza
dok mi izgaraju
stope od trnja iskušenja.
Tada nije teško
odoljeti napastima koje traže izlaza
i skretanja na
poznate puteve ostvarenja.
Žrtve neke
potrebne su, ali padova je malo,
duh je taj koji
sve to dobro zna i pamti.
Kada se osvrnem,
vidim da je propalo
sve što
tinjajućim tragom nikako ne plamti
jer je Duh jedini
koji vječno nepobjediv živi,
ostavlja traga i čini
stazu poznatom i mojom.
Tako, uz molitvu
i padove, nailaze odazivi
koji bolje
mirišu, potpireni stopom bilo kojom.
Tako ja sam
htjela, samo ja sam ona koja pade
u ovakvo šipražje
i smilje.
Zato nema sada
ovdje divnih tragova od nade
jer to nije Duha izobilje.
0211 516
Nema komentara:
Objavi komentar