Veselim pederima

Veselim pederima

Ne znaš koliko sam puta pustila od sebe strasne želje za potomstvom

i da mi obitelj bude sveta koju sam ostavljala.

Ne znaš kako čeznula sam za pravom obiteljskom atmosferom svom

i tolerirala cure i dečke koje sam zabavljala.

Ne znaš kako čezne vijekom srce moje za prostim zajedničkim stolom

oko kojega se okuplja, moleći, dječurlija,

a otac sjedi na čelu stola. Ne znaš koliko puta me je probolo

saznanje da obitelj pravu nemamo niti oni, niti ja. 

Koliko je tugovalo moje srce usred društva djevojaka

koje pristaju na sve jer ne znaju što imaju

pa se upuštaju u bijedne, zlobne veze, gotovo svaka,

umjesto da se za obitelj otimaju.

Koliko je izgubljenih momaka koji za majkom plaču

dok pokušavaju zagrliti onoga drugog momka do sebe

jer ih djevojke ne žele, traže samo igru i zabavu jaču;

koliko su momci iskvarili djevojaka bez ikakve potrebe.

Ne znaš možda još niti to koliko je starih ljudi, napuštenih

jer nisu stvarali obitelj sred mnogih praznih stolova

nego samo tražili su uvijek drugo sred kuteva zapuštenih;

jer nisu saznali za ljepotu raznolikosti spolova.

Ne mogu te upozoriti jer nećeš me saslušati i razumijeti

jer gledaš gluposti oko sebe koje poslužuje ti sustav bogataša.

Bila sam tamo gdje djeca istorodnih sretnih roditelja žele umrijeti,

bila sam tamo gdje polusvijet sam sebe jedva podnaša.

Pronašla sam čistoću srca u sebi i predala je dalje.

Naraštaji moje krvi ne znaju razliku između mame i tate.

jer ih nisam naučila; ne znam kako obitelj postaje,

znam samo da me primi živac kada ljudi se istoga roda dohvate.

281113 2202

kad sam bio u bolnici

kad sam bio u bolnici

kolačići pripovijedaju,

tele dva se slavi;

to nam zapovijedaju

teve kuće na javi

živina i stvari,

sex i nasilje

mnogi su dari

i smiješno bosilje

koje će spasiti

skupi lijekovi

i naglasiti

umjetni smijehovi

ove mnogoljudne

nacije

i nadobudne

generacije

reklame

iz tame

bankomati

automati

bez glave

same

ne mogu mi dati

da se socijaliziram

nego samo nešto sviram

prošle je zime

bilo nešto drugo

kad su moje rime

razlile se prugom,

iz srca mi izašle,

tebe mi pronašle;

a danas je Božić

na mojoj koži

ostavio

tetovažu

postavio

drenažu

jer opet je moderan

pitiespi

bubreg je razderan

i u komi su svi

pacijenti oko mene

sjećaju se krvi

sanjaju bez treme

kad su bili prvi

jer se moralo ginuti

a sada ih mrvi

što se moraju skinuti

jer bi se pokazale

rane na duši

jer bi se umazale

sve ratne uši

koje se još čiste

svakoga dana

koje čine biste

od starih rana

kolačići pripovijedaju

tele dva se slavi

to nam zapovijedaju

teve kuće na javi

sjedim doma

ovaj svijet je ludnica

i mislim da sam koma

jer me slijedi neka pudlica

pričam sam sa sobom

stvaram si po malo,

a za mojim grobom

ništa nije ostalo

postavili su televizor

umjesto križa

kakav divan prizor,

bolji nego riža

sjećam se društva

odlazim još jednom

svijet me spušta

okolina čini bijednom

nikada si neću

naći medije

uživat ću sreću

jer mi srce bije

kolačići pripovijedaju

tele dva se slavi

to nam zapovijedaju

teve kuće na javi

kada sam izašao

koža se prolijala

nisam se snašao

reklama je dolijala

Mračna zora na jezeru

Mračna zora na jezeru

Kada sreli smo se noćas na obalama onoga tamnog jezera;

kada je mračno, vedro svitanje zamijenilo ponoćne stražare

koji u tišini su samo molili ; tada, kada sam te vidjela,

sve su moje slutnje izblijedjele, a čeone se lagano zažare

kao da pečat moga pomazanja progovorio je nekim stranim jezikom

pa, sva drhteć', netremice gledala sam u tvoj plašt kako svjetluca,

samo da spoznam, samo da sve dobro upamtim mirisom i preslikom

kao što to obično sam činila i prije i kao da mi srce moje uopće ne kuca.

Kada spoznah da već odlaziš, u trenutku kad je meni sve već bilo jasno,

nisam tražila te, ta čemu, samo vidjela sam zoru kako se najavljuje;

novi dani posta, kojega ja obdržavala sam prije s tobom strasno,

počeli su opet nadahnućem puniti mi žile dok se obzor malo zamagljuje.

Sigurno ću navratiti dolje opet, sigurno ću nekim zgodnim časom

pronaći ti zjenicu iz koje samo jedna poruka se odražava.

Potvrđuješ mi slutnje sve, ali više još me ti odvodiš svojim spasom

čak i u predjele nepregledne, tamo gdje i sunce često spava.

Uzalud je sve mi drugo, sve što činim kao da sam samostalna

jer o tvome odobrenju ja ovisim. Bilo kada, bilo kako,

ja ću tebi odgovoriti; ta pokornost, sloga ova neprestana,

mojeg žića jeste žar. Sve bi drugo bilo naopako.  

1411 0444

Odlikaši pojma nemaju

Odlikaši pojma nemaju

Dar sam imala ja odavno i oduvijek, i još puno darova si pamtim

koji bili su moj put u odrastanje, sve do dana kada sazrela sam bila

da ih spoznam u sebi. Predivan je bio oganj koji vječno plamti

u onome trenutku kad sam prvi puta školu ja pohodila.

Nije škola zlo, ali ima obilježja strašna politike i idealizama.

Ubilo je mene odlikaštvo, ubiše me školovanjem silne prepreke

od zadataka koje ne može riješiti svijet i politika sama.

Zato nas i muče u školi jer očekuju stvoriti genijalce neke.

Budući da nema smisla u tom svijetu, još je teže naučiti nespretno

premnoge podatke i na silu. Tada moji silni darovi istom nestadoše

uslijed učenja i truda uzaludna da izmjerim svoje srce sjetno

i da spoznam bit raspadljivoga koje uvijek srdi se i ocjenjuje loše.

Dok su nastavnici nekako se snalazili, djeca istom pripovijedala su

nešto sasvim drugo od onoga čemu težilo je školovanje.

Ljubila su djeca, divljala i smiješila se, trpkim tonom zapovijedala su

da naučim život, tajne, igranje i preživljavanje.

Prastari instinkti isto takvi bili su kod naših roditelja

pa se moglo često naći traga smislu u čaši mlijeka,

a nekada i na policama skrivenih ormara rukovoditelja,

tu se nije učilo nikada ništa, od pamtivijeka.

Skriveno je bilo najprivlačnije, puno ljepše nego razne lektire

koje samo služile su onako, za vježbu nekim sanjarima.

Potajno je prelistavanje otkrivalo vječne, ali krhke leptire

zarobljenih misli koje lebdjele su kuloarima.

Poslije nikako mi jasno nije bilo zašto škola pobija sebe samu,

zašto moram pogrešno učiti i poštivati da bih smisao pronašla.

Iste one tajne dali su mi učiti tek onda kad preživjela sam tamu

osnovnoga idealističkoga školovanja. Život sam promašila

dok još jako mlada djevojka sam bila, i to je ono što je mnoge ubilo.

Navikla na pretraživanje, opet učila sam onako, između redova,

jer nisam vjerovala ništa i nikada mi nije školovanje bolje bilo.

Darovi su moji nestali, procvala je u meni sposobnost nova.

Silom prilika našla sam se tamo gdje se čuju zvuci i vide se slike

neke nepropadljive stvarnosti koja se je podrugivala po malo

svemu što smo službeno učili. Smiješne su to bile školske odlike

i nikome nisu potrebne zaista bile. Nikakve koristi nije se znalo.

Još i danas vidim odlikaše iz osnovnih škola

koji prošli su sve super i postali genijalci.

Ponekad se podrugujem, ali velika je smola

što sam darove izgubila koje nemaju znalci.

Dok je školska sprema moja negdje u sredini,

život moj je samo bio gorka rijeka.

Nikada ne slušam genijalce, uvijek rišem na poleđini

razne crte, zamišljena slova neka.

Ono što od mene dolazi, u dubini darove mi skriva.

To sve predajem za daleku budućnost i pod otvorene oblake.

Sve što nisam naučila, oslobobađa me od upliva

onih besmislenih sati kad sam učila. Slutnja moja ima korake lake.

1311  0720

Skok u ponor

Skok u ponor

Jedna od najvećih vrijednosti našega susreta

jest u tome što ga nismo morali ostvariti,

što smo mogli previdjeti se bez velikih okreta

i tada nas nitko ne bi želio rastaviti.

Nismo nužno morali se pogledima pronaći,

nije bila nikakva nasušna potreba u nama.

Nismo morali u trnje zaći,

putevi su nam bili urešeni dobrim stazama.

Lijepo je kad u izobilju sjetiš se svega toga

i znaš da je možda sada pravi čas za životni poziv

pa odlaziš u trnje gdje nije ti stupila noga,

nebesima nudiš se dok se zemlja od toga grozi,

ali ti ne brineš dalje ni o kakvim posljedicama

i skačeš u ponor neizmjereni kojega si odabrao.

Samo zbog toga ja volim ostati danas sjediti sama

i ne očekujem nikoga tko bi mi boljega života dao.

1311 0516

Najdraži trenutak dana

Najdraži trenutak dana

Prolaznici moga života uvijek žele dovesti me k sebi,

dovesti mene šokom u neko naglo stanje prisutnosti.

Nikada ne stignem otkriti razloge njihovoj potrebi

jer uvijek moja gluhoća uzrokuje njihov bijeg u odsutnosti.

Tako me drže sve češće starom ludom mladolikih usana.

Lijepo je, Gospodine, doživjeti normalan životni mir.

Zaista dobra je samačka neka ponoć besana,

kada niti jedan me ne kinji viteški vjetropir.

Rekli su da ljudi ne stignu često

pronaći dubine svoje usamljenosti.

Ona je ponekad kao ukvasano tijesto,

ponekad je lijek protiv svake bolesti.

Da li to starost je i da li ja to zaista dugo živim

ili samo je hir između dvije životne postaje?

Da li moram još skretati stazama krivim

ili mi utabana staza samotni put ostaje?

Predugo sam tu, kraj tebe,

da bih pogrešnim nazvala ovaj naš zamak hramom.

Predugo već noćim bez tebe,

predugo već usamljenost mene obdaruje vjećnom hranom.

Usamljeni često odlaze u društvo i na sastanke,

samaca je više nego što izgleda.

Uvijek u društvu s olakšanjem pratim rastanke,

takva je samotnost koja mi od mene ne da.

Hvala ti što si odlučio dati mi od posinstva,

hvala ti što si u meni gotovo poginuo.

Učinio si čudo od nerazdijeljivoga jedinstva;

u meni si hram vječni podignuo.

1311 0444

Jutro bez vrabaca

Jutro bez vrabaca

Dani su prolaznici u noćima dubina,

dani su neki dobrodošli gosti,

ali ih ne vidim često, ni koliko ih uma,

ni da li su teški, da li su prosti.

Popodneva su zgusnuta i oblačna

i po njima ne znam kada je sumrak;

možda sada je zora, topla i mlačna,

možda sada je nad vrabcima gusti oblak.

Danima je lijepo malo odspavati

dok zvukovi razni šuškaju naokolo.

Ne znam da li će se kosovi oglašavati

za koju minutu i da li će naići svitanje golo.

1311 356

Obilata plaća je Božji dar

Obilata plaća je Božji dar

Vrijedan je radnik svoje plaće

i zasluženo je dobiva,

ali nitko nije vrijedan zadaće

koja se u radu sakriva.

Sve na svijetu je neki rad,

a dar je svaki samo sa nebesa.

Ako dobiješ dar ponekad,

tada od rada ti ne prezaj.

Tada plaća ti nije potrebna

nego te samo nebo vuče

raditi beskrajno, znaj,

a plaća samo je priručje

ovozemaljsko i poslušnost

u nekom dogovoru.

Tko zbog plaće radi zdušno,

ima samo tešku moru.

I plaća je dar nebeski,

nije ničija zasluga,

ali se pravo žesti

tko god je poslušni sluga.

Vrijedan je radnik svoje plaće

jer uvijek radi, po cijele dane.

On za obitelj uvijek imat će

marljive ruke i potpuno predane.

1211 2115

Besmrtni u paklu

Besmrtni u paklu

Vjeroispovijest u besmrnost i uskrsnuće imaju svi ljudi. Oni koji vjeuju da su besmrtni su svi, ali samo neki zaista vjeruju u uskrsnuće tijela po Kristu, Gospodinu našem.

Među onima koji vjeruju u besmrtnost su uglavnom oni koji govore da su ateisti i agnostici. Svi oni vjeruju u Boga, ali ne vjeruju da se je Isus utjelovio po Duhu Svetome od Marije Djevice i postao čovjekom, da je raspet, umro i pokopan, sašao na pakao, uskrsnuo od mrtvih, uzašao na nebo i sjedi s desne Boga Oca Svemogućega te da je poslao Duha Svetoga na ljude.

Besmrtnost bilo kakva nije uvijek istina naše katoličke vjere.

Naravno da izgleda čovjeku kao da je besmrtan jer onaj trenutak kada se probudi, uskrnuo je po volji Isusa Krista.

No, u besmrtnosti se može dogoditi da čovjek zađe blizu Boga, ali da mu Bog odgovori: “Nikada te nisam poznavao”. Ta besmrtnost i vjera u besmrtnost je pakao i vjerosipovijest katolička po kojoj u raj i pakao vjerujemo. 1211 0329

Nezasluženi darovi

Nezasluženi darovi

Evanđelje po Luki, glava 7, redak 7

7 "Tko će to od vas reći sluzi svomu, oraču ili pastiru, koji se vrati s polja: 'Dođi brzo i sjedni za stol?'

Jedva čekamo doći na neko slavlje ili prekinuti na trenutak svoje poslove pa odmoriti se uz neku okrepu.

Kada mislimo čak i da smo samostalni poduzetnici, mi zapravo uvijek služimo nekome ili nečemu kad radimo, bilo da smo orači u polju, zaposlenici od nesamostalnog rada ili umjetnici.

Tko želi doći na gozbu Jaganjčevu, taj će učiniti krivo ako dolazi samo povremeno i ako prije ili poslije Gozbe nije učinio svoj posao, odnosno, nije poslužio Isusu barem u nekoj svakodnevnoj maloj stvari. Ima nas takvih previše.

Držimo da smo slobodni, ali ne razumijemo vlastitu slobodu koja ne znači da možemo činiti i govoriti sve što želimo. U toj našoj pogrešnoj slobodi kritiziramo one koji Gozbu priređuju, služeći Isusu. Ne smatraju svi katolici da služe Isusu, više vole zapovijedati, pozivajući se na Njega i Njegove riječi i djela. Naravno da za te vjernike Gozba Jaganjčeva ne predstavlja okrepu nego ponekad i nesrpljivo očekivanje da se nešto značajno dogodi, da se posluži neka utjeha ili kakva dobra spoznaja ili savjet. No, ne možemo s takvim očekivanjima blagovati dar, Tijelo Kristovo. Ne možemo kritizirati ili, još gore, ne raditi kao sluge Kristove i tada dobiti nešto što očekujemo, a nismo zaslužili.

Ako smo radili za Krista pa došli na Gozbu, niti tada nismo ništa zaslužili, niti tada ne možemo nikako u vjeri očekivati nešto posebno od te Gozbe kao nagradu.

Tek kada smo svjesni da smo nemoćni i beskorisni, a blagujemo Tijelo Kristovo, tek tada možemo reći da smo kršćani i katolici jer tek tada darovi od Gospodina pristižu do nas. 1211 0306

Slutnja u stihu

Slutnja u stihu

Dvadeset mjeseci dug je život, ništa novo nikada ja tebi nisam rekla;

dvadeset mjeseci samo jedno želim, voljeti tebe i nastaviti tako dalje.

Od te želje ja sam najviše zbog tebe svega neopipljivoga stekla,

sve nevidljivo, odbačeno i prezreno, moje srce tvome srcu šalje.

Nisu moje rime za tebe jer ti jako dobro znaš o njihovom porijeklu.

Ja samo pjevam da bih sebi obilježila datume, i da nađem izražaja

za sve ono što me slutnjom čini koja tako često snažno sva odjeknu

da joj snage niti broja ne znam, toliko je obilata, puna sadržaja

kojega opisati ne mogu pa se zato guram na blogove i među pjesnike.

Svako toliko u meni se slavlje stvara jer ne mogu drugo tebi reći

nego istu zakletvu ponavljati i poslati ponekad tebi namjesnike

da ti darove podlože, da ti staru istinu potvrde. Mostove ću prijeći

koji vežu nas; uvijek staza prema tebi vodi koju stvara Svemogući.

Ne mogu odglumiti čednu, svagdašnju i vjernu udovicu koja nosi

dvije burme na prstenjaku lijeve ruke; niti otmjeno ja mogu ući

u sve lokale i hramove, na sva mjesta doći jer se ničime ne ponosim.

Tim je veće moje blago kakvo ne vidjeh nikada, ni kod koga.

Moje ruke pune su prstenova slutnje i narukvica koje klize

pa ih često namještam po volji, moram budno paziti na zloga

koji jedini mi blago moje čezne krasti. Često činim analize

i prekopavam po sebi, samo da zadržim i sačuvam ovo mnoštvo

nakita i jedna ogrlica uvijek meni stvara radosnu pomutnju

kada je dodirnem, provjeravajući često da li još mi resi uboštvo

u kojemu zahvaljujem za sve što jesam i za moju dragu slutnju.

1211      0145

Unutarnja budilica

Unutarnja budilica

Opet sam zaboravila snove, mada znam da prelijepi su bili;

još se sjećam noći ove koja nema namjeru još proći.

Prisjećam se po malo od svega, ali jači su još nagovještaji mili

moje slavne i nepregledne slutnje, kraljice svih ponoći.

Znam da tebe često u snovima viđam, sjećam se da o tebi sanjam,

ali puno više ja sam tebi blizu sasvim tek kad se probudim.

Tada buđenje je slatko kao ono kada Svetome se odmah klanjam,

nema tada one noćne more nego ja od nadahnuća nagla često ludim.

Iste stare neotrcane rime ponavljam, slično kao svakodnevnu molitvu.

Izgleda da sam postigla upornošću pred Bogom ono udovičko stanje.

Kao sama gospođa bez pratnje, više nemam prijetnju iskušenja toliku,

više zapravo uopće ne trudim se jer je udovištvo moje izmoljeno branje

preobilnih plodova što s neba za nas padaju, svemu našemu sam vjerna.

Sada mrklu noć ja gledam, ne znam da li vjetrovi popuhuju;

da li možda mene ištu usne tvoje ili ruka Boga to je smjerna

samo znam da se preko silnih sakrivenih zvijezda duše naše rukuju.

1211 0103

Drum bez povratka

Drum bez povratka

Novu sada nastavljam ja priču nakon slave Boga i pokajanja.

Danas dan je konačno predivan jer oluja napokon tu stiže.

Dovoljno i previše bilo mi je različita čaranja i bajanja

jer u svijetu bijah bijelome pa mi novi računi se knjiže.

Nisam puno obazirala se na taj svijet jer mi ljubavi je bilo dosta.

Zato će mi ostati ta uspomena dugo, dugo, do iduće prilike.

Vraćam se u skrovište, prestara i nespretna idem preko mosta,

a to se sve uračunava u moje pjesništvo i u moje slike.

Više neću ovo skrovištem ja zvati nego to je sanatorijum,

tu su dali mi da živim kao da još imam dana,

kao da još imam sobu s pogledom na kotlinu i na drum

kojim nikad više vraćati se neću, naprijed ja sam pozvana.

Možda svijetu taj moj napredak izgleda kao da propadam;

niti ja ne mislim uvijek da mi cvate neko rosno cvijeće.

No, za uzvrat ipak Bogu ja se sviđam i ka Njemu padam.

Još za uzvrat od tebe ja uvijek imam puno i previše sreće.

Opet smiješno možda nekome je, to je uspomena

što u meni živi i sve veću i veću vrijednost ima.

Sve mi je atrofiralo, i mozak, i ona moja tiha sjena

o kojoj sam zapjevala nedavno; sve se meni sažima.

Poremećaj moj se pojačao, zapravo sam iscrpljena,

onako, duševno, iz dna srca, iz dna pete.

Samo Duh me drži radosti i opravdanja oplijena;

zaista to više nisam ja, u meni su duše svete.

To ne znači da je kraj, ništa nije u tome još sigurno,

iako bi mladi rekli da sam zmaj s odrubljenim glavama.

Možda nekome sam bila prereka za raspoloženje tmurno.

Možda netko zbog mene se vratio miomirisnim travama.

1111 1714

Anatomija života

Anatomija života

Bog reče i svojom riječju stvori ŽIVE STVOROVE

Knjiga postanka, glava 1, redak 20

20 I reče Bog: "Nek' povrvi vodom vreva živih stvorova, i ptice nek' polete nad zemljom, svodom nebeskim!" I bi tako.

Bog reče i zemlja izvede ŽIVA BIĆA

Knjiga postanka, glava1, redak 24

24 I reče Bog: "Neka zemlja izvede živa bića, svako prema svojoj vrsti: stoku, gmizavce i zvjerad svake vrste!" I bi tako.

Za čovjeka možemo reći da je ŽIVA DUŠA

Knjiga postanka, glava 2, redak 7

7 Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.

Čovjek je živa duša jer ima DAH od Boga udahnut. Dah nije duša, nije živo biće, nije osoba, a to su sve osobine koje pripisujemo onoj besmrtnoj duši za koju vjerujemo da je imamo.

No, ne kažemo da u nekome gradu ima živih tijela onoliko koliki je broj stanovnika, niti kažemo da se mrtvi broje u stanovnike nekoga grada nego kažemo da ima onoliko duša koliko smo ljudi prebrojali.

Po čemu imamo zaključiti iz Biblije da se duša odvaja od tijela i da ima svoju besmrtnost?  Što je s drugim dijelovima jednoga čovjeka, zar imamo, osim udahnutoga daha od kojega postadosmo živi, samo tijelo i dušu?

Prva poslanica Svetoga Pavla apostola Solunjanima, glava 5, redak 24

23 A sam Bog mira neka vas posvema posveti i cijelo vaše biće - duh vaš i duša i tijelo - neka se besprijekornim, savršenim sačuva za Dolazak Gospodina našega Isusa Krista.

Dakle, istovremeno i duša i tijelo imaju biti pripravni i besprijekorni za dolazak Gospodinov; i ne samo to nego postojimo i kao DUH jer se kaže da i duha imamo i da postoje duhovi različiti. Ne mislimo valjda da duhovi nemaju tijela i duše kada govorimo o duhu?

Evanđelje po Ivanu, glava 6, redak 61-63

61 A Isus znajući sam od sebe da njegovi učenici zbog toga mrmljaju, reče im: "Zar vas to sablažnjava?
62 A što ako vidite Sina Čovječjega kako uzlazi onamo gdje je prije bio?"
63 "Duh je onaj koji oživljuje, tijelo ne koristi ništa. Riječi koje sam vam govorio duh su i život su."

BOG je, dakle, oživio svojim duhom čovjeka kada mu je udahnuo svoj dah inače tijelo bez duha ne vrijedi ništa. Ni spomena o duši, niti smrtnoj, niti odijeljenoj, niti besmrtnoj.

Štoviše, duh i život su riječi Isusove kao što je od početka, a kako je na početku, tako je i sada i vazda.

Evanđelje po Ivanu, glava 14, redak 6

6 Odgovori mu Isus: "Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni.

Ako je Isus, kako kaže, Život, a i Duh je Život, tada je Bog naš zaista DUH i nije bez duše, bez daha, bez tijela.

Prva Ivanova poslanica, glava 5, redak 4-8

4 Jer sve što je od Boga rođeno, pobjeđuje svijet. I ovo je pobjeda što pobijedi svijet: vjera naša.
5 Ta tko to pobjeđuje svijet ako ne onaj tko vjeruje da je Isus Sin Božji?
6 On, Isus Krist, dođe kroz vodu i krv. Ne samo u vodi nego - u vodi i krvi. I Duh je koji svjedoči jer Duh je istina.
7 Jer troje je što svjedoči:
8 Duh, voda i krv; i to je troje jedno.

Dakle, Isus je rekao da je Istina pa znači da je i Duh također Istina.

Evanđelje po Ivanu, glava 6, redak 68

68 Odgovori mu Šimun Petar: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga!

Ako je Isus i Duh i Život te ako su riječi Njegove duh i život, tada je Riječ Božja naš Bog, Sin Božji, tada je RIJEČ također ISTINA.

1011 1850