Istrebljenje

Ne znam što bih rekla, nemam želja,

samo mi je važno stvarati sve tako

kao da na prazan papir suza pada.

Sve je kao da me nije niti prožela

ona nadahnuta žica što se ne da lako,

kao kad se starac jedan ničemu ne nada.

Sjećanje mi pamti raznolike dane

kad sam počinjala pjesnikinjom biti,

svako malo nešto bih napisala.

Često stih mi sam od sebe stane,

često moram gorke muke skriti

kako ne bi od sveg nastala mi samo šala.

Ni sad nemam sve te neke slavne epitete

koji učili bi duše ljepotama skladanja

ili koji bi me daleko u društvu lansirali.

Ne svidje se meni kako čitaju poete

kao da je pjesma gubitak nadanja,

kao da su pjesnika političari birali.

Dušom sam nepismena i ne volim fraze

iako i skitnice sve znaju što će reći

pa ja jednostavno nisam čitljiva.

Zašto bih sanjala kad me mnogi gaze,

kad ja volim odmah na stvar prijeći

i kad sama ja sam bilješka skitljiva.

Lako ti je mene uslikati pored kontejnera

pa ispisati neku tešku slavnu mudroliju

kako bi se srca auditorijuma podrapala.

Moj ti prvi slušač samo oko mene zvjera

ne bi li mu neki prolaznik otkrio čaroliju

kojom ga uvjerim da još nisam žedna skapala.

Da li poznaješ statistiku, znaš li taj podatak

koji govori da velikani nepoznati umiru,

u najvećoj bijedi bez koje nema romantike,

da ne znaju mu prijatelji da je takav svatak

prepun žeđi od koje i zvijezde uviru

i da čitaoci nespretni su na poljima semantike?

Pjesma jedna uvijek znači uzaludan pokušaj

kojim duša čezne izbaciti se bilo kako,

makar često muca, izaziva sažaljenje.

Rijetko možeš frendu reći: poslušaj,

daj mi reci da si spoznao me lako,

da l’ si svjestan što je istrebljenje.

Slađe svakome je živjeti normalno, realnije,

ne hoditi stazama velikih i nebeskih otkrića

jer to znači da će morati izgubiti sebe;

tugovati, gladovati puno je stvarnije

nego čeznuti za spasom samo jednog bića,

nego predati se siromahu koji zebe.

Još i danas ne znam gdje li takav spava,

svi su oko mene zbrinuti i plaču,

ne da im se čak ni pogledati.

Ovdje, kod mene je cesta sasvim prava,

niti nemam neku inspiraciju jaču,

ne da mi se više pripovijedati.

Možda ipak ti si jedan takav siromah,

možda ne znaš gdje ti nalazi se žeđ,

reci da li pjevaš na raskršćima

i tko je taj što uzima ti dah.

Da li sad već spuštaš svoju vjeđ,

ili tvoje srce sreću ima?

14.10.2014. 23:37

Razočaranje

Čime bih Te mogla razočarati,

možda stihom nespretnim

ili čime bih Te još zamarati,

nekim klikom možda nesretnim?

Ono što si vidio u meni

ispod svake doline je nisko

pa me ipak milostivo oplijeni

kao da Ti nije ništa sklisko,

ništa tako neznatno

kao što sam neka ja,

neko trnje blatno

rizičnoga područja.

Kad si jednom uspio me pogledati,

kad si jednom otkrio mi bijedu,

što još može dalje se poredati?

Možda nit što vještice opredu?

Ili da li sam te gorko uvrijedila

jer sam prozborila sablažnjivo,

mogućnosti prorijedila

namjerno i nezajažljivo?

Možda bila sam prepoduzetna

kad sam pokušala dokučiti

što je ljubav neka presretna

koja ne zna kraj polučiti;

možda ne valja što smetam neprekidno

mjesto da još malo bolje pazim

kako izići iz blata što je tako selektivno

pa da k nebu ja zalazim

lako, poput riječne struje

kojoj samo treba se prepustiti,

makar vodopadi blizu bruje,

a ne dušu vodi strustiti

i silom teškom gurati se ka plićaku.

Vodopadi nose rijeke sve ka moru,

a ja kopam svoju stopu svaku;

možda usamljen si na izvoru.

14.10.2014. 19:47

Ono iznutra

Gužva u gradu. Nerviram se zbog svake sitnice; ne mogu obaviti ništa. Želudac mi se frče, a nisam se stigla pobrinuti za nešto poklopati. Nema veze, gledam omiljenu seriju i krećem u kućanske pripreme i poslove. Pomalo me nervira nedostatak sredstava za čišćenje pa moram žmikati posljednje kapi da bih mogla nešto prirediti.

Idem na odmor kako bih se opustila malo, ali stroj mi šteka i sve više me nervira. Ne znam koje riječi bih upotrijebila, a da ne psujem. Želim poslušati malo smirujuće glazbe, ili, još bolje, nešto jače što mi pomaže izbaciti moju negativnu energiju. Stroj ne svira normalno i ravnomjerno pa ga moram ugasiti.

Odlazim konačno u područje duhovnosti i, poslije kratke zahvalne molitve, malo mirnije pristupam duhovnome štivu, a kad tamo vidim naslov članka koji govori o Isusovim riječima iz Evanđelja po Luki. Naslov kaže ovako: dajte milostinju i gle – sve je čisto. Nije mi jasno gdje to piše da je Isus tako rekao i idem provjeriti. Piše ovo:

Evanđelje po Luki, glava 11, redak 37-41

37 Dok je on govorio, pozva ga neki farizej k sebi na objed. On uđe i priđe k stolu. 
38 Vidjevši to, farizej se začudi što se Isus prije objeda ne opra. 
39 A Gospodin mu reče: "Da, vi farizeji čistite vanjštinu čaše i zdjele, a nutrina vam je puna grabeža i pakosti. 
40 Bezumnici! Nije li onaj koji načini vanjštinu načinio i nutrinu. 
41 Nego, dajte za milostinju ono iznutra i gle - sve vam je čisto." 

Odjednom pucam i iz mene izlazi kletva. Tamo gdje čekam vodu – nailaze žuč i ocat.Tamo gdje ištem pravdu – nailazi bespomoćnost. Tamo gdje tražim mir – nailazi prevara. Sva je sreća da onaj tko pročita naslov, čita i Bibliju. Ne čitaš li svojom vlastitom glavom, nećeš stići daleko. Čitaš li kako ti neke novine napišu, zatvorit će ti ulaz u Kraljevstvo nebesko.

14.10.2014. 17:55

Oporuka

Pjevala bih domoljubne pjesme,

sanjala bih domovinu kao da je nemam,

ali veće su mi ove stvari prijesne:
ja se opet srcem za domovinu spremam.

Tu sam, cijelo vrijeme tu sam,

ipak moram opet krenuti na putovanje

kao da po prvi puta domoljublje kušam.

Srce moje samo muku žanje.

Da te nisam ovih dana, brate, srela,

mislila bih sa mnom nije sve u redu

jer mi samo kletva gori nevesela.

Sada nalazim se u velikom slijedu,

oko mene sve je više jauka i vapaja.

Tu li jesi, domovino moja,

već pomišljah: evo meni kraja,

evo meni uzaludna boja,

a sad silna je sirotinja zadobila odijelo,

sve je više naroda odrpana

ponijelo na sebi srce smjelo,

puno dostojanstva skrhana

i pronašlo je sebe isto tamo gdje sam ja,

niti ne dišu, a govore;

posljednjim sam snagama podpisala

da je dosta noćne more

jer ne može se više niti šakama po stolu

nego mjesto oporuke treba jedan glas.

Još ću jednom odigrati svoju rolu,

izdahnut ću na štandu koji moj je spas.

Posljednjim još snagama u svijesti

čujem kako zvijeri riču,

kako žele moje srce staro smesti

pa mi na sve strane viču

da me želi spasiti sotona.

Sada su se otkrili jer misle da sam potučena,

misle, ne zna više ništa ona,

a ja uskrsvam usred naroda izmučena.

14.10.2014. 09:58

Siromah

Izabrala sam biti siromahom

pa sad ne znam tko to sve izdrži

kao da se to postaje mahom

dok se plamenje od svijeće prži

sasvim lagano na mome dlanu.

Uvijek isto, cijeloga mi vijeka,

a sad još i strepim novom danu.

Po meni se prolijeva sva rijeka,

puna zavaravanja bez potrebe.

Ja još uvijek udišem Ti daha

i tako mi je težak dan bez Tebe,

a još teže dolazim do kraha

jer me čuvaš zakonima svojim.

Zato Ti zahvaljujem bez prestanka

jer me često budiš dok ja krojim

što ću piti, što ću jesti ovog uranka

i nikada ti to ne umijem reći.

Ja ću samo riječi Ti izmoliti,

preko svake doline ću prijeći

i sve vode će se opet proliti

kao što se prolijevaju pitanja.

Bit ću puno bolje vrlo brzo,

sasvim druga pronaći ću svitanja

gdje mi sada čezne srce mrzlo.

Ne može se siromahom biti

bez molitvenih ovih razgovora,

niti nektara se može piti

bez leta iznad visokih krovova

i daleko preko svega svijeta.

Još se držim, još me uvijek držiš,

molitva je moja sveta

i ja znam da ničime ne tržiš

pa ni mojoj duši ne daš da odbjegne

ni od Tebe, ni iz svoga bratstva.

Samo ponekada grlo mi se stegne

od sva silna Tvog bogatstva.

12.10.2014. 23:42

KRISTOV LJUBIMAC

Predpostavljam da nisi bio uvijek samo moj,

predpostavljam da nikada te nisam imala,

a ipak za tobom bih krenula u svaki boj,

s tobom mi je ova kataklizma jako mala.

Od tebe ja imam puno više dobročinstva

makar ti si svima oko sebe bio sve.

Tko te nije pratio na putu tog jedinstva,

sam je sebi uskratio velike pobjede.

Zato jasno ti je da u tebi vidim Krista

jer je samo On za sve to sposoban.

Ništa mi ne znači svjetskih čuda trista,

Krist je meni s tobom sasvim osoban.

Zato tebe držim svojim, odabirem svetim

i osim tebe nitko drugi ne treba.

Tako uvijek prema tebi mislima ja letim,

ma gdje bila, daleko do neba.

Znam da tvoje je opredijeljenje

jednako svim sestrama i braći,

ali nitko meni nije takvo stijenje;

tvoj je put do Boga meni najkraći.

Čak i tada kad pogledam patnju,

ti si taj u kome vidim svjetlo,

put do neba i sigurnu pratnju

ili protiv grijeha savršeno dijetlo.

Krista si mi dao, nudio Ga svima;

nema u životu takva mi vodiča.

Još i puno veća ti si meni plima,

spašavaš me uvijek uzaludnih priča,

prevelika truda ljudi oko mene.

Tako malo zborio si, a rekao najvažnije.

Tako lako ti je bilo odagnati sjene,

liječiti sve boli, stati tamo gdje najžešće brije.

Kad ti kažem da si svet, da si prizma

kroz koju se Bog mi očituje,

ne daj da te robi ova kataklizma;

Bog te ljubi, Bog te savršeno čuje.

10.10.2014. 03:14

Cijela vječnost

I kada ne molim, sjećam se uvijek uskrsnuća;           

sjećam se tebe zbog svih naših tajni.

Čak i ako ne dođe na mene nevjerica vruća,

mene drže prema tebi osjećaji trajni.

Sada, kad pomislim samo na taj jedan tren,

sreća me poplavi, to je sasvim dovoljno

za svako daljnje djelovanje i za stih mi snen.

Najljepše je ipak naći vrijeme povoljno

pa krenuti u kraće, možda dulje razgovore

kojima se samo sve ponavlja u nedogled

i u nedogled se poslušaju kapi što romore.

Sa mnom tada uvijek ostaje tvoj pogled,

onaj što si ga uputio na našem rastanku.

Što još ima što ti nisam rekla i ponovila,

što još ima u čemu mi kriješ onu slamku,

slamku spasa koja me oborila?

Možda bih te morala jednom preduhitriti,

možda tebe iznenada treba dozvati u svijest.

Možda svaki moment moram usitniti

sve do časa kada vidim kako diše brijest

ili neku pticu koja pokušava sletjeti 

lakim krilom na još lakšu grančicu;

tada pronašla bih kako uspomena prijeti

odaslati cijelu vječnost u tamnicu.

Ti si uvijek imao strpljenja pokret zaustaviti

tamo gdje izgleda najprivlačnije

nekom oku koje znalo bi se slučajno pojaviti

čak i tada kad je nebo najoblačnije

pa sve stoga oblaka bi s neba nestalo.

Našlo bi se sunčanoga traga

najdalje u podrumima gdje bi vrijeme stalo,

sasvim blizu ona ognja draga

na kojemu vječno pališ naše svijetle svijeće.

Hvalim Boga koji mi te poslao,

a i tebe hvalim kao primjer dobre sreće

koju si mi  kao baklju predao.                           

08.10.2014. 22:37