Orlovi rano lete

 Kriste moj, u zadnje vrijeme samo trošim stranice, trošim početke koji nemaju nastavke. Željela bih opet k Tebi prići s novih stajališta, željela bih pogledati jesam li promijenila obzor time što sam malo odmakla iz velike blizine Tvoje. Velike si mi rezultate dao, plodove koji su mi gotovo doslovno pali s neba. Velika si mi čuda učinio, a ja nemam usredotočenosti za svakodnevni molitveni život. Nedostaju mi naši razgovori.

Vidjela sam kako bijeli orao odlijeće velikih raširenih krila koja se pretvoriše u sliku ratnog zrakoplova. Da li to meni opet podsvijest šalje zakukuljene poruke? Nisam bila ratnik, a vidim poprišta koja nisu prikazivana u medijima i ne znam odakle mi to. Jesi li u ratovima strašan kao sudac ili otkrivaš neke ljepote života vječnoga redovnim ratnicima? Uvijek mislimo da je rat nepoželjan, kao da Tebe u ratovima uopće nema. Nemam prilike provjeriti. Sigurno se objavljuješ puno zornije ljudima nego u miru, to mi nije palo na pamet. Jedno iskustvo koje nemam, kako da to razmatram? Kako može ratni zrakoplov predstavljati bilo što pozitivno? Ima li to veze s onom zmijom, pribijenom na drvo? Pogled na sredstvo kojime kažnjavaš narod. Ali Ti nikada ne kažnjavaš. Kako da Te pronađem u nekoj slici bojnog zrakoplova? Pogled na Tebe, na Tvoj križ pretvara se u odlazak. Da li to posljedice mojih grijeha nestaju, da li mi je to znak da se onakve nevolje neće ponavljati?  Krila velikoga orla znače mi uvijek spas. Sigurno sam upamtila neku scenu iz nekog filma u djetinjstvu. Neku alegoriju.

Orlovi rano lete. Kraljevi su na svojem području. Ti si kralj, uzdignut za spas, uskrsnuo za kraljevanje, uzašao Ocu s desne. Kako je potučenima na ratištima, o tome se često govori. A kako je pilotima? Često gledamo u filmovima pilote kao da su najmoćniji na svijetu. Ne prikazuju se njihove psihološke drame. Kako je pilotima bombardera? Računaju li da će preživjeti, žele li preživjeti, susreću li se s Tobom na najteži mogući način, kada su uvježbani ne razmatrati nego samo djelovati? Nose li sa sobom u budućnost osjećanje nepodnošljive krivnje koje im peru političari? Kako popustiti takvom ogromnom aparatu i prepustiti se bez obrane napadima, kako opraštati? Razmišljaju li bojni piloti negativno o sebi nakon što prežive ratove? Da li umiru u Tvom naručju, gore, u nebesima, da li po koji od njih izgubi na kratko svijest ili misli da je heroj ili zločinac? Cilja se, a stradava narod. Što se tu može, govore ljudi. Što sam sebi govori pilot, što mu Ti otkrivaš?

Zašto sam vidjela bojni zrakoplov u kontekstu nečega najpozitivnijega, spasa? Ne razumijem zašto zmija, koja je oličenje zla, djeluje spasonosno. Tvoj križ i uzdignuće je oličenje dobroga na križu koje se predaje. Ne razumijem tu usporedbu, niti što mi ima značiti. Zlo nikada ne postaje dobro, ali Ti i od najgorega činiš velika dobrotvorna čuda. Zrakoplov je odletio u vis, nije nadlijetao zemlju nego je krenuo okomito prema gore. Vide li Te današnja djeca kao što gledaju ponekada neki stroj, a ne kao neko živo biće iz životinjskog carstva? Dječacima je velika igra upravo u tome da lete u zrakoplovima i ponekada načine ogromnu buku svojim djelovanjem, ali to djelovanje je bombardiranje, o tome mali dečki ne razmišljaju. Sanjaju o letu u nebo, u svemir ili o precizno naciljanim metama.

Moj orao je poletio pa sasvim raširio ogromna bijela krila i tek zatim krenuo kao savršeni stroj put neba. Narod se morao suočiti s prokletom zmijom i prihvatiti od nemrskoga lijek. Uzrok zla liječi kad je na križu. Naročito liječiš Ti, kojega su razapeli kao najgorega zločinca, razapet tamo i predan čovjeku. Jesu li piloti razapeti u svojim zrakoplovima? Jesi li se to Ti preobrazio na križu, jesi li pokazao mučiteljima svoje pravo, čedno lice? Jesi li postao u letu tako dobro i konkretno usmjeren Ocu? Da li je to On raširio svoje bijelo naručje kada Te je uzeo da Te, opravdanoga, prihvati nakon premnogo patnje i žalosti? Djeluje li ljudska mržnja na svete tako, kao neki dobar katapult u nebo? Moguće, srditi ljudi podhranjuju svetima napore, uvećavaju im zasluge. 14.09.2014. 18:38

Vjerska nesvjestica na križu

Ne mogu reći da sam bila prosjakinja u životu. Često mi se događalo da zatražim malu i kratku pozajmicu, a prečesto mi se dogodilo da drugi isto traže od mene.

Neko vrijeme, nedavno, bila sam u financijskom škripcu. Ušla sam u tramvaj i malo poslije začula molećivi neki ženski glas kako jauče, ali nisam se osvrnula jer mi je odmah palo na pamet da je iza mene prosjakinja. Pritisak mi je naglo skočio, a žena me dotače po ramenu i priupita imam li i ja štogod za nju te ispruži dlan prema meni. Podignuh ljutito lakat prema njoj u stavu protunapada, šest mjeseci pješačim od nemila do nedraga, podrapala sam devet pari obuće, a ona se vozi besplatno i još prosi, rekoh joj kroza zube neka se odmah makne od mene, a ona me pogleda kao da me optužuje što ne vidim da je ona nešto drugo od mene, da je ona unesrećena, da je bijedna, da je tamnoputa i da ima sva moralna prava nada mnom, pravo na besplatnu vožnju, pravo na kovanice i pravo na sažaljenje. Tada ode, a ja također . Nakon nekog vremena pristupio mi je tamnoput muškarac kojega je moja nahrupjela mašta odmah okarakterizirala kao financijskog direktora one žene od malo prije. Uz put smo malo čavrljali, a tada odosmo svatko na svoju stranu, a meni pade na pamet kako ona žena još i zarađuje na crno, a ja nemam niti na to prava.

Nije li vrijeme da malo unaprijedimo obrasce ponašanja u našoj metropoli?  Još uvijek vidim fotografije u medijima na kojima netko prosjači, a netko drugi mu ubacuje kovanice u šešir ili na dlan. Uz takve fotografije obično piše neki srcedrapateljni naslov o tome kako moramo misliti na druge. Da li su prosjaci pošteđeni od odgovornosti? Nije li ubacivanje kovanica na dlanove prosjaka samo utjeha za sve nas da kažemo kako ne možemo ništa učiniti? Nije li točno moje promatranje prema kojemu zaključujem da se mnogi vjernik smiri i uspava kada ubaci neku milostinju? Da li smo mi, vjernici uopće svjesni što činimo?

Jednom rekoh kako zaziv prema Gospodinu, Bogu našemu prekida svjetovni tijek razmišljanja, a netko mi odgovori na tu riječ da molitva također potiče čovjeka na razmišljanje, ali ne znam da li čovjek može na taj način daleko stići. Ljudi mi u molitvi ne izgledaju kao da previše razmišljaju, a vidi im se i po riječima i ponašanju da ništa nisu promislili, čak i oni dugogodišnji klasični i tradicionalni vjernici.

Ne mogu zastati i reći: ne znam pa me nije briga. Duša, koja je nenavikla na razmišljanje, može spoznati u molitvi da je došla do mnogih tema o kojima nikada ništa nije znala, ali se brzo zamara i ne može promisliti otajstva vjere. Tada dolazi do neke male nesvjestice kada duša ne razmatra, a stoji na vratima neopisivo lijepih, novih spoznja. Uzalud molitveni život potiče čovjeka na razmatranje ako čovjek nema uhodani stroj za zdravo razmišljanje. Zdravo se razmišljanje uči kao što se uči i sve drugo u životu.

Druga prepreka za dobro promatranje je grijeh bježanja od realnosti, od istinitosti. Čovjek često počinje sa svetim promatranjem, ali donosi brzoplete zaključke jer kratko misli svjetovnim načinom zaključivanja, u molitvu uvlači neke spoznaje koje uopće nisu provjerene, a najčešće nisu točne niti objektivno, niti subjektivno dok ih molitelj uzima zdravo za gotovo, donosi iz svijeta u molitvu mnoštvo predrasuda. 

Nismo li svi mi prosjaci, bilo da tražimo kovanice, bilo da ištemo Gospodina da nam udijeli milost? Idealan molitelj ne traži i ne prosi, on čezne za nevoljama kako bi se predao više i kvalitetnije jer nalazi u tome predavanju i žrtvi svoje najneophodnije postojanje i razvoj.

U praktičnom žrtveničkom životu prosjaci su stigli puno dalje od klasičnih vjernika. 14.09.2014. 

Probodena torta

Slušaj što ti pričam, slušaj pjesmu moju,

šapat galopirajući tiha duha zadubljena

što se daje u svu povijest i osobnost svoju,

ja sam u Te skroz totalno zaljubljena.

Ima tome već mnogo mjeseci

kako me boleština nikako ne hvata

jer si meni rekao: presjeci

ovaj kolač slatki moj od zlata.

Kad mi dade nož u ruke,

ja ga upotrijebih za premeku tortu.

To je dio moje struke,

ali ponajviše dira mi aortu

koja tuče bjesomučno

pa mi ne da ni da dišem,

ne brine se za sve stručno,

i ne mari što tu pišem

nego sili mene na prestrašan gnjev.

Ti si meni dao da u teškoj komi

pripazim na jadan vrapčji pjev

i na zraku sunca što se lomi

usred srca uzburkana.

O, kako sam potrefila

tihu notu strašnoga orkana

pa se Tebe sjetila,

usmjerila poticaje perolake

mjesto grubo, vrlo profinjeno,

spoznala Ti smisao te kvake:

ništa na tom svijetu nije hinjeno

nego sve se piše i bilježi

Tvojom knjigom, Tvojim slovom,

makar čovjek često bježi,

divlja, plače pod tim krovom

i ne pušta da se za zločine sazna.

Kako mi se torta isplatila,

a bila je sudbina mi tako porazna.

Sva se snaga mnogostruko vratila.

09.09.2014.  09:15

Tenis, Hrvatska i domovinski trk

Sada, kad se nisam ni probudila,

gledam poluslijepim očima

slavu ljudsku koju je pobudila

slava stara među našim ocima.

Udružila se lijepa tradicija

s mladošću i, nadasve, darovitošću

pa je tenis ispao delicija

koja uživa se ovdje skrovitošću.

Uvijek stižem jedan dan prekasno

biti vjeran sportski navijač,

ali sjećanje me služi prekrasno

na hrabro probijanje kroz drač,

na mukotrpnu borbu stazama uspjeha

koju pratila sam nedavno u povijesti.

Tu je bilo žala, suza, smijeha

i sad slušam samo lijepe vijesti.

Sjatilo se pučje svjetsko odasvuda

na moj zagrebački glavni trg;

ove godine i svaka baba luda

pojačala svoj domovinski trk,

čak i ja sam doživjela tuđa priznanja

za moj svakodnevni život i običnost

pa sad vidim koliko je vrijedna sanja

moja osobna tragedija i komičnost,

koliko mi vrijedi sve što posjedujem

i sve što jesam ovog časa,

kako skromno šutim i proslijeđujem

slavu domovinsku koja stasa

za vremena nakon dugotrajna ropstva.

U pobjedama sva sam nenavikla,

ovaj narod samo gleda kako opsta

trudna ruka, samo na boj svikla.

 

Ne dajem se često u sfere nogometa,

ali naša repka zaista mi puno obećava.

Hrvatska će biti domovina cijelog svijeta

jer se u slobodi snaga uvećava.

09.09.2014. 08:01

Moj zavežljaj

Bog mi te je dao, dijete moje, nisam tebi majka.

Ljubav vječna te je silom Duha porodila.

Roditelja ti na ovoj zemlji tražiš, uzaludna hajka,

meni se je samo prevelika sreća dogodila

da me strefi dara Božjega premilosrdni veo.

Ja sam od tebe naučila sve što u životu znam.

Bez moga pripremanja Bog mi te je doveo,

u tebi ja uvijek samo Nebo prepoznam.

Nisam tebi odgovorna kao da smo od ovoga svijeta,

pred Njeg samo spuštam sve svoje sposobnosti i moći.

Nikada se nisam brinula za odgoj svoga djeteta,

samo mi je važno da mogneš poživjeti i do Boga doći.

Samom Bogu ti si nešto jedinstveno, vrlo posebno,

a ja imam svoje križeve i darove, svoje zadatke.

Jedini ti Otac nebeski zna što ti je potrebno

dok za mene dovoljne su i minute kratke.

Dok me ima, za tebe sam ovdje kao dežurna.

Od Boga si, tamo ideš, bez toga ti nema kruha.

Zaboravi na čas da je ova zemlja sigurna,

tvoja domovina zaista je prostor tvoga duha.

Politika i zaposlenje, škola ili bračne vode

samo predstavljaju načine na koje se život očituje.

Sam je život, bit života da nam duše postojano brode,

svaka k svome cilju, tako jedna drugu bolje čuje.

Učiteljica ljubavi, tako otrcane riječi i značenja

u ovom društvu koje niti za se ljubavi nema,

to sam bila puno prije nego dođe ti do zrenja.

Sad se tebi ista, uvijek ista bit života sprema.

Rođena sam ovdje zato da baš tebi život podam,

ali to ne znači da ja nemam svoga putovanja

i osobnosti zbog koje sebe nikada ne prodam.

Tako i ti, drži svoje, imaj upornoga pouzdanja.

Od kada si, dijete moje, ti u ljubavi mojoj,

nikakve me teške brige ne mogu zavarati.

Nije još ni svjesna duša ti o snazi tvojoj,

ali čak ni ti ne možeš više se rasparati.

08.09.2014.  03:18

Rat

Uvijek izlaz postoji iz raspremljena ponora,

slijepe duše same sebi zatvaraju vrata.

Kada ne vidi se niti noću nova zora,

tada vrijeme je da duša stane neudata,

da se sama sobom iskreno porazgovara,

kakve težnje, kakve ljubomore nosi,

da li ikad sebi čisto polje stvara

ili uvijek grijehom izlaz si pokosi.

Bez toga pospremanja ne može se snaći,

makar možda čini se drugačije.

Treba u se pogledati, u dubine zaći,

u imanje koje nije svačije.

Kada jednom spozna da umire

i da nema vremena za gubljenje,

spoznat će da život u nju uvire

i da samo treba joj strpljenje,

podnašanje svih ljudi i nevolja

i što bolja životna kvaliteta.

Grijeh je samo loša volja,

nedostatak bilo kakva pijeteta.

Tada postaje sve lakše, jednostavnije,

ali dugo treba dušama da shvate

da na svijetu ništa nije ravnije

nego staza po kojoj se k sebi vrate.

Ljudi jedni drugima su izazovi,

treba znati upravljati svojim aparatom,

a ne gledat kako drugi plovi.

Unutarnjim duša zabavlja se ratom.

Najteže je u slobodi svakom stvoru vjerovati,

ali to je idealan put prema istini,

naročito kad je čovjek spreman umirati

u svom Stvoritelju koji sve mu čini,

koji šalje duši jednoj svoje izaslanstvo

i govori što je život, ljubav, poštovanje.

Sve je drugo ponor, veliko poganstvo

kojem slijedi samo teško ratovanje.

08.09.2014. 01:57

Albinoni

https://www.youtube.com/watch?v=MfkzNNaXFyo&index=25&list=PLBB2DDD64CC993989