Nevidljivi grad

Ne znam zašto ne bih izbjegavala

sve one sile koje režu moje niti.

Zašto ne bi nit se moja prosijavala

kad te sile često teže dušu skriti,

ne znam zašto, da li grijeh to goni

neostvarene duše, pune silna jada,

ili sama sila se od krutosti slomi.

Znam da neću stići u centar grada,

ali to uopće nije prepreka

za moje niti da se ovako rasplamsavaju

kao platna na vjetru meka,

kao da se sunčanim zrakama pridodavaju

i nisu ni malo lepršave,

i nisu niti malo brutalne,

tanke su i mršave,

a poneke su stalne.

Zašto ne bih svoj grad izgradila,

svoje trake i ulice glavne i sporedne,

zašto ne bih se još pomladila

pa sređivala si one koje još su neuredne,

zar mi nije vjera bar toliko jaka

da se nadam naći mnoga ploda

kao što je plodna svaka,

i najmanja njiva koja ima roda.

Kad već postoje te niti među silama,

kad već sile napadaju na njih,

kad se od njih svjetlo sunca slama,

to je možda neki dragocjeni stih.

Te niti možda mogu postati vidljive,

sigurno iz mene ne izlaze.

One postoje kao da su malo stidljive,

kao da baš mene traže.

Ne bi valjalo naći neku nit mrtvom,

proglasiti za to one sile krivim.

Nikako ne želim pasti žrtvom

samo zato što zbog svojih niti živim.

04.07.2014.  10:09

Dah s usana

Kada silazi dah s usana,

to je slično kao neki poljubac

i kad jedna osoba je sama,

to je isto kao kada svečan susretalac

stigne blizu svojih unutarnjosti

i do Najvišega Bića sviju duša;

isto kao poremećaj stvarnosti

koju rijetko netražilac kuša.

U tome dahu život se nalazi,

u tome prestvarnome odavanju

jedna duša k drugoj odlazi

bez obzira na kojem su odstojanju.

Dobro znam kome dah namjenjujem

i koliko ću snage mu dopustiti.

Rijetko kada naglo ga zamjenjujem

s onime što nastojim izustiti

jer kada dah u službu riječi stiže,

mora biti dobro odmjeren,

moram znati da li srce mu je bliže

ili riječ, ili snaga vjere.

Svakako je najbolje dah primiriti,

predati ga uvijek Bogu na raspolaganje

jer tek tada može riječ se zadiviti

i među njima nastaje savršeno slaganje.

Kada silazi miran dah s usana,

riječ je uvijek sa srcem u skladu

i tad jedna duša nije sama,

mnogi tada njena daha kradu.

05.07.2014.  09:43

Ruševine moga grada

Kako preživjeti društvo, kako mnijenje

navodno novih zamišljenih prostora

kad samo me usamljeno, tiho bdijenje

vodi preko svih mogućih mostova

kojima jedino mogu bilo kamo stići,

pitanje je opstanka svake moje pore

i svake slutnje koju ne mogu obići

jer u samoći me brige ne more.

U mome gradu caruju same ruševine,

tko naiđe, sve ruši iza sebe i malo ispred

pod izlikom da iz početka čini tvorevine

koje će upravo mene odvesti naprijed.

Kad bih i pristala na društveno uređenje,

sve više bih gubila sebe i sve moje

dok slušam podmuklo sveopće naređenje

o novotarijama koje grupe nabroje.

Sve što sam naučila do sada, ne vrijedi

i sve moram pod hitno zaboraviti.

Čovjek se upita kada rušenje slijedi

ima li smisla nešto popraviti.

Strašna je vojna u mome gradu,

zaostale građevine nitko ne treba

dok nove se grade za grupu mladu.

Zašto mi nude preko pogače hljeba?

Ako meni ne smeta moj život vlastiti,

zašto mi nude ono što ne želim,

zašto me teže većom ovlastiti

kad ja sama si karte života dijelim;

evo, jednostavno volim ruševinu,

šećem po njoj i tražim detalje.

Navikla samo na trulu piljevinu,

čekam da me ptice zakralje

i povremeno vršim građansku dužnost.

Ova mi je ujedinjena država potrebna

jer samo su ruševine moja nužnost

dok ptice su priča posebna.

29.06.2014.  22:29

Moja petokraka

Egzistencija mi se sastoji od pojmova kao što su pojmovi:

DRŽAVA

PRAVO

DEMOKRACIJA

MEDIJAŠTVO

KONKURENTNOST

Ti pojmovi čine pet krakova jednoga uma.

Umjesto te petokrake može stajati bilo što drugo:

Monarhija

Etika

Hijerarhija

Književnost

Dijalog

Ona gornje navedena petokraka sužava svijest zbog straha od:

Ljudske slobode

Dostojanstva života

Kreativnosti

Mira u svijetu

Osiromašenja moći

29.06.2014.  17:56

Rajski drumovi

Često uopće niti ne mislim o nama,

samo sam te svjesna krajičkom uma;

prelijepa je moja osobna panorama

pa ne gledam da li ima neka druma

koji vodio bi misli mi u nepoznato,

kojim nikad ne bih se pokrenula

jer je ovdje blagostanje, Bogom dato

makar možda izgleda uvenula

ona ruža koja samo je u izmaglici

pa je sve to samo pričimba.

Ona se bolje pokazuje u neprilici,

a mnogi drže da je himba.

Ja sam s neke druge strane stala,

negdje gdje je veliko prostranstvo

i znam da je sve to rajska uvala

gdje pohodi mene veličanstvo,

anđeli me pjesmom poje

koja isparava se po svuda

oko duše neupitno moje

što razbacuje se kojekuda.

Ne moram ti ništa reći,

pripovijedam zbog izobilja

koje teži okolo poleći

kao livada mi velikoga milja.

Drumovi se oko mene stvaraju

i svaki obećava da ću naći cilja,

ali mi se također i otvaraju

premnoge latice raznoga bilja

pa nemam vremena odavde otići.

Zašto bih išta morala promijeniti

kada ne znam gdje sve mogu stići

i kad znam da teže me zamijeniti.

Ne miči se, šapću meni anđeli,

ne odlazi iz ovoga kraja;

nisu tvoji drumovi uveli,

ti si samo stigla usred raja.

29.06.2014. 9:27

Hram ljubavi

Nisam otišla odavde, učim što je hram,

što je tijelo moje u kojemu stanuješ.

Povjetarcu oko mene tijelo odmotavam

jer mi sve što mene čini stanjuješ

i nikako da na sebi pronađem onu kotu

kojom tebe tako dobro prepoznajem.

Ipak, neprekidno pronalazim pravu notu

kojom sasvim izvan sebe ostajem.

Ti si taj koji mi je mene darovao,

vjerojatno samo zbog naših razgovora.

Um je dugo ovdje carevao,

prepun vijenaca od lovora,

ali sad mi vrijedi samo kao sluga.

Još mi uvijek često čini smetnje

jer on pamti kad se stvara duga,

a ne vidi svoje vlastite prijetnje

po kojima nema nikakvoga razuma u tome

da se pokuša na odsjaj stići neba mokroga

i ne dozvoljava da se svjetla lome

skroz do njega samoga koji dar je Boga,

isto kao i sve drugo što promatra.

Osluškujem te slutnjama,

već odavno gori ova hramska vatra

u mojim pomutnjama,

čelo kao da je spustilo lovorike

skroz do mjesta gdje postoji sluh

dok iz prsa čujem daha krike.

Nema točna mjesta za moj duh

jer u njemu ja sam samo sitan prah.

Ptice sad su propjevale, ovaj čas,

nadilaze pjevom moj pretežak dah.

Jato lastavica leti ispod nas.

12.07.2014. 10:37