Kriste moj, slobodno Ti prilazim u krajnjoj nemogućnosti oslobađanja od
ovoga svijeta i neposredno. Kada bih iznašla malo mirnoga vremena ili kakvo
sakriveno mjesto da bih se posvetila molitvi, tko zna kada bih se Tebi uopće
obratila. Iz mene suklja sve što sam na silu ili milom progutala, čula, upila i
doživjela, dovedena daleko preko krajnjih pragova svoje svijesti. Papir trpi
sve, a Ti, Ti me primaš nedostojnu. Samo Ti možeš prihvatiti najgore zle duhove
i još ih jednom riječju protjerati iz mene u provaliju. Evo me, ispidujem
crnilo što se prelijeva i tko zna što mi sve ne leži još negdje u podsvijesti.
Znam da si i na tom kraju Ti kao što si ponekad naizgled daleko i
nedokučiv jer Ti si izvor svega, bez
Tebe ne bi bilo ni mene, ni štovanja, ni svetaca, a niti lažnih bogova i tko će
dosegnuti čak do nekog dalekoga Prapočela ili možda u neku Budućnost? Zar nije
jednostavnije zamoliti onoga prvoga ljudskoga stvora, Zagovornika koji će Ti
prenijeti sve moje nevolje i izreći molitve koje ja ne znam sastaviti?
Teško je predočiti slavu Tvoju u Tvojoj majci i svetima, a kako onda
još i nekoga tako visokoga i dalekoga kao što si Ti, tako moćno Biće koje se ne
smije pokušati ni zamisliti jer sve što zamislim i predočim može biti neko
lažno božanstvo jer Ti si nezamislivo veći. Slava Tvoja velika je po svem
svijetu. Čovjek zaboravi ireći Tebi jednu riječ, toliko je zaokupiran slavom
koja iz Tebe bliješti.
Srećom, u toj gužvi, odjednom spoznajem da mi nedostaješ.
2014-02-03 21:36
Nema komentara:
Objavi komentar