Presuda. Jedna
nepromišljena riječ, olako izgovorena,
iskreno čak, u
samozavaravanju, pred trudnicom
koja nešto zna,
spoznaje da je nova duša stvorena.
Šamar davatelja
sjemena koji spava s bludnicom.
Pokosila me je,
moj me je Bog predao krvniku
prije nego što je
ovaj spoznao što je upitala ga mati.
Gledao je u nju i
nije vidio svoju vlastitu sliku
nego je osjetio
laganu dosadu. Onda pogled svrati.
Tada mati meni
reče da je nemoćna i tužna,
da ja moram biti
nitko, Boga zaboravih.
Tada tama meni
nastala je neka ružna,
samo znam da se
jednom riječcom ja udavih.
Dadoše mi neko
smiješno ime koje ubija,
svaki puta
zvučalo je kao tjeralica muha.
Samo mati karala
me njime kao da me povija;
nije bilo meni
nikakvoga drugog sluha.
Još je bilo mnogo
udaraca, ali nije tako boljelo.
Bacilo me kao
slijepa miša otrgnutog repa.
Tada svjetlo
javilo se, nešto što je voljelo
onaj zvuk od
imena mi moga lijepa.
Moje su riječi
još uvijek možda nespretne,
moje iskustvo
nije nikakava filozofija.
Nisu siromašne
duše one koje su nesretne,
samo riječ je ono
što zaista ubija.
Samo riječ te
može oživjeti, ništa drugo;
zato ne čudi se
što je tijelom postala.
Ne čudi se ako
laž te vrti istim krugom.
Riječ je Bog,
jedina ti ona jest preostala.
2014-02-01 09:57
Nema komentara:
Objavi komentar