Put osame 2

Marijin privatan život je bio isključivo moliteljski, ona je prepoznala odmah anđela i njegovu poruku od Boga jer je bila savršena moliteljica. Marija nije imala  problema s iskušenjima i borbama protiv grijeha, ona čak nije niti pomislila da će morati možda leći s mužem kao što bi društvo očekivalo koje očekuje uvijek i smrt, između ostaloga. U Marijinom privatnom životu nije bilo niti pomisli na takvu pogansku i tjelesnu vrst začinjanja potomstva ili življenja na neki način ispunjavanja onoga što bi društvo očekivalo od bilo koje druge žene, ili pomisli na to da se mora pripremati za starost i smrt. Marija se u Josipa nije zaljubila zato što je bio društveno podoban nego najvjerojatnije zato što je živio molitveno i samo za Boga.

Ona čak, kao i Abraham, ispitkuje anđela, odnosno Boga  jer je sigurna da njezin Gospodin od nje ne očekuje ono što bi očekivalo društvo, ona je pripravna reći Bogu da odbija leći s Josipom, ali također je uvjerena da Bog to od nje niti ne očekuje, ali, za svaki slučaj, kao da je smetena i zbunjena anđelovim riječima, ona zapravo pita što mora učiniti sa svoje strane da bi začela Isusa i kako se mora dalje ponašati jer jako dobro zna da joj to nitko drugi u narodu neće moći protumačiti, savjetovati ili pojasniti; mogli bismo reći da Marija nije uopće svjesna bilo kakvoga društvena života, njezin susret s anđelom je njezina privatna svakodnevica. Mariji je Bog jedina obitelj, narod se pojavljuje samo kao Božija želja i izobilje Božje. Dati tom narodu svoj doprinos u izobilju koje želi i čini Bog, sudjelovati s Gospodinom u stvaralaštvu, ispunjavati očekivanja toga naroda, odnosno pripomoći u ispunjavanju očekivanja možda je Mariji bila samo jedna od mnogih zajedničkih igara s Gospodinom, najsvetija i najveličanstvenija zabava, glavni posao i zadaća u njezinom privatnom životu i pozivu, stvaralaštvo i spasenje protiv slabosti, odnosno grijeha. Marija nužno gleda na društvo više Božjim očima, gleda na narod kao na dijete i plod Boga, Mariji nikada, niti u jednom času društvo ne predstavlja autoritet nego samo prenositelja Božjega zakona i uputstava, zapovijedi i pouka. Njezin privatan život je općenje s Bogom u molitvi neprekidnoj i ona kao da je iznad društva, nikako netko tko bi se morao povoditi za društvom. Isto se događa i Abrahamu, i Mojsiju, i Davidu, ali Marija nema osnovni ljudski problem, borbu protiv grijeha i iskušenja. Njoj iskušenja nisu problem, ona čak ne pada u iskušenje niti tada kada joj Bog poručuje da će biti majka društvu kao stopostotna pripadnica toga istoga društva pa bi se moglo reći da Bog određuje Mariji neka uđe u društvo i neka postane više svjetovna, ali ne, to niti u jednom trenutku ne postoji kao mogućnost u Marijinom srcu. Marija je moliteljica, ali je realna.

 Molitveni sveti život daje viši stupanj realnosti nego grešan društveni život. Marija je toliko realna i zapravo je jako prisebna pred anđelom kao da stoji pred iskušenjem, kao običan grešan čovjek koji je uvijek pripravan ispitati svoju savjest, Marija kao da misli pred anđelom nešto slično kao “ ne misliš valjda da bih morala ući u društveni život i zaboraviti svoj privatni moliteljski poziv i predodređenje pa se prikloniti mužu i spoznati muža, ne misliš valjda reći da legnem s Josipom, znam da mogu biti majka Mesije i na svetiji način”. Tada pita anđela da joj se izjasni i da joj kaže kako će to biti ona majka Boga. Također izjašnjavanje od Boga traže i Mojsije i Abraham. Nitko od njih u obrani svojega privatnog života i svoje vlastite ljudske volje ne griješi, i Abraham, i Mojsije, i Marija ostaju do kraja ponizni pred Bogom, ali Ga ne slušaju slijepo i bez upotrebe vlastitoga zdravog razuma. Štoviše, što je više čovjek pred Bogom svjestan sebe i svoje vlastite ljudske volje, ali i svojega vlastitoga privatnoga života, to će mu jasnije Bog razbistriti svoju volju i pozvati čovjeka da Ga nastavi slijediti na isti način na koji je uopće i pristigao u okolnosti da se dogovara s Bogom. Jedino tako može doći do saveza između Boga i čovjeka, ako postoji Božija volja i što više izražena ljudska volja i obično ljudsko samopouzdanje koje društvo čovjeku inače nikada ne daje jer društvo od čovjeka uvijek želi da se čovjek prilagođava i mijenja shodno društvenom grešnom životu. Pojedinac molitelj je uvijek svetiji od društva i skup takvih pojedinaca koji su molitelji zapravo realno predstavljaju Božji narod.

Djeca gnjeva

Djeca gnjeva ili

Svim narodima dođe Bog. Nije se znalo tisućama godina prije koji će biti čas i mjesto silaska Boga među ljude.

Znalo se o dolasku Pomazanika Božjega koji će biti Kralj naroda, veći od svih kraljeva i naroda. Netko nalik Mojsiju ili Iliji, ili oboje. Narod Ga je hvalio i očekivao. Tisuću godina prije zabilježenog Porođenja već su se bilježili hvalospjevi, zahvalnice, himni i psalmi budućem Kralju koji će povesti svoj narod u mir i blagostanje. Bilo je vrlo teško zamisliti blagostanje čitavoga svijeta, kao i danas. I danas ljudi stvore uniju, državu više manjih država i naroda kako bi pokrenuli pravednost na tome području za razliku od svega ostaloga svijeta, a već to ukazuje da će takva ambiciozna država imati i ambicioznoga neprijatelja i suparnika te tako do blagostanja neće moći doći.

Novost velika u tome je uvijek i svugdje Isus, Gospodin. Već u Psalmima plemena pjevaju:

16 (68:17) Zašto vi, gore vrletne, zavidno gledate na goru gdje se svidje Bogu prebivati? Jahve će na njoj boraviti svagda!
17 (68:18) Božja su kola bezbrojna, tisuću tisuća: Jahve sa Sinaja u Svetište dolazi!  ( Psalam 68)

Kako to onaj isti Gospodar nad vojskama iz gorućega Mojsijeva grma dolazi u Svetište, načinjeno ljudskim rukama i kraljuje vrlo konkretno i praktično? Kako od onoga što gori, a ne izgara i što je vidio Mojsije dolazi neki Poslanik, odakle? I kako vodi narod u blagostanje, uobičajeno borbama kao i svaki drugi kralj?

Dalje pjeva narod svome Kralju po Psalmu 68:

18 (68:19) Na visinu uzađe vodeći sužnje, na dar si ljude primio, pa i one što ne žele prebivati kod Boga. 

Taj Kralj će povesti sve, koji Ga žele i koji Ga ne žele, na visinu gdje će uzaći. Već se zna da je to Božanski Poslanik.

Slavni  teolog Sveti Pavao, veliki poznavalac Pisama tumači i spominje taj Psalam u Poslanici Efežanima, glava 4:

7 A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova.
8 Zato veli: Na visinu uzađe vodeći sužnje, dade dare ljudima. 

9 Ono "uzađe" - što drugo znači doli to da i siđe u donje krajeve, na zemlju?
10 Koji siđe, isti je onaj koji i uzađe ponad svih nebesa da sve ispuni.
11 On i "dade" jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste , a druge za pastire i učitelje
12 da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova
13 dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove:
14 da više ne budemo nejačad kojom se valovi poigravaju i koje goni svaki vjetar nauka u ovom kockanju ljudskom, u lukavosti što put krči zabludi. 

Nakon tih himana pojavljuje se premudri prorok Izaija  koji naviješta o Mariji i njezinom bezgrešno začetom Emanuelu, glava 7:

13 Tada reče Izaija: "Čujte, dome Davidov. Zar vam je malo dodijavati ljudima, pa i Bogu mom dodijavate!
14 Zato, sam će vam Gospodin dati znak: Evo, začet će djevica i roditi sina i nadjenut će mu ime Emanuel! 

Rodit će se u Betlehemu, saznalo se, ali se nije znalo kako će se zakraljiti, možda kao i veliki i skromni David, izabran kao najmanji od svoje braće:

   1 Jahve reče Samuelu: "Dokle ćeš tugovati zbog Šaula, kad sam ga ja odbacio da ne kraljuje više nad Izraelom? Napuni uljem svoj rog i pođi na put! Ja te šaljem Betlehemcu Jišaju, jer sam između njegovih sinova izabrao sebi kralja."  (Prva knjiga o Samuelu, 16,1 sl ).                                                                             .

A o tome kakva je to pravedna država nastala poslije porođenja Kristova i silaska Boga na zemlju, među narode, gdje narod živi u blagostanju naučava Sveti Pavao u poslanicama, npr. Efežanima, glava 2, redak 1-3

NEKAD PRIJE:

1 I vi bijaste mrtvi zbog prijestupa i grijeha
2 u kojima ste nekoć živjeli po Eonu ovoga svijeta, po Knezu vlasti zraka, po tomu duhu koji sada djeluje u sinovima neposlušnima.
3 Među njima smo i mi nekoć živjeli u požudama tijela svoga, udovoljavajući prohtjevima tijela i ćudi, te po naravi bijasmo djeca gnjeva kao i drugi. 

SADA:

Ef 4, 2-7

2 Podnosite jedni druge u ljubavi;
3 trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira!
4 Jedno tijelo i jedan Duh - kao što ste i pozvani na jednu nadu svog poziva!
5 Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst!
6 Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima!

SMIRNA, ZLATO I TAMJAN

Jesu li mudraci dogovarali i vijećali što će darovati Novorođenčetu Božjem, nije mi baš jasno, ali Bog podari Sina svoga poputbinom za život kako bi Isus, Riječ Njegova ispunio svoju misiju dobro opremljen.

Smirna je miomirisna gorka trava koja služi kao pomast,  upotrebljava se za pomazanje kao ulje kojim su se premazivali ratnici, ali i kao pomazanje za životnu inicijaciju, a također i za ukop mrtvaca, valjda i za balzamiranje. Gorka trava predstavlja Isusa kao Učitelja u žrtvi.

Zlato je Isus dobio jer se znalo da je Kralj svih kraljeva i to mu priznaju najmudriji i najbogatiji kraljevi svijeta. Zlato simbolizira Isusa kao Kralja, vladara neba i zemlje.

Tamjan je miomiris koji razgoni đavolje nakane. Tamjan služi za posvećenje ljudi i simbol je Isusa kao Svećenika naroda Božjeg i posvetitelja svega što dotakne.

Kao što Isus podučava čovjeka u velikom odricanju svojega autoriteta i poštovanju prema ljudima, tako i sljedbenici Kristovi ne smiju biti nešto više i zapovijedati ili biti licemjerni nego moraju svjedočiti Boga životom, djelima, mrtvljenjem i trpljenjem za Boga.

Također mora sljedbenik Kristov imati kraljevsko dostojanstvo, ugodno i nenametljivo vladanje, nježnost i mudrost koja svoju moć podlaže drugima.

Sljedbenik Kristov uvijek mora sebe povećivati bogoštovljem kako bi mogao prikazati svijetu tko je i što je Onaj kojega hvali, štuje i slavi.

Bog Otac opravdao je Isusa kao istinskoga Kralja, Učitelja i Svećenika jer je Isus ispunio poslanje koje su tako točno označili poganski veliki kraljevi. Gorka trava, zlato i tamjan simboli su kršćana i kršćanskoga života.

06.01.2015. 08:58

Čudo

Tama duše 5

Ne znam što me točno privlači Tereziji Avilskoj. Čim sam čula podrobnije njezinu biografiju, učini mi se poznatom iako sam o njoj znala da je velika svetica. Moja naklonost prema njoj je buknula nakon prve rečenice opisa njezina života kao da mi je sve to što sam slušala već bilo od nekuda dobro poznato. Osjetih veliku navalu jakih emocija, zaljubih se u nju na brzinu. Moje divljenje prema njoj sve više raste, njezine ljudske osobine mi se jako  dopadaju, njezin osjećaj za realnost, njezina praktična inteligencija, potpuni nedostatak licemjerja, njezin tako svjetovan život, a tako prožet ljubavlju za Krista. Svježina u pristupu životu podsjeća me malo i na Svetoga Franju. Ipak sam najsigurnija da mi je zapravo sama Terezija Avilska odlučila pomoći u životu. Toga dana sam prije mise molila zagovornika za čudo, što god to značilo. Imala sam neka obiteljska opterećenja za koja sam svojega zagovornika zdušno molila dvadesetak godina. I on mi je bio na neki način blizak već na prvi pogled. Budući da me je zdušno zagovarao, priklonih se njemu molitvom da mi riješi nesretan slučaj u obitelji, a kasnije spoznah, nakon toga vapaja za čudom, da me je uputio na Djevicu koju nisam tako često molila. Kao da je rekao da za moje majčinske i zdravstvene nesreće moram zatražiti puno kompetentniju osobu od njega samoga. Molila sam ga kao i obično, govorila mu kako sve zna kako problemi kod mene idu i zahvaljivala mu što me tako zdušno zagovara.. Tada postadoh svjesna da su moje najnovije molitve nekako kontradiktorne pa mu rekoh da ja ne znam što molim, ali da on sam mene jako dobro zna i moje probleme. Malo sam zastala u molitvi i na kraju rekla kako imam neizmjerno puno povjerenja u njega i njegov zagovor i spontano zamolila neka mi učini čudo. I ponovila sam kako ga molim za čudo iako nisam znala kakvo točno čudo očekujem, ali sam bila sigurna da mi on može pomoći. Neko vrijeme sam ustrajno molila da se nesreća u obitelji čudom riješi, a još sam i iskala puno snage bez ikakve lažne skromnosti. Tu se očigledno moja vjera pokazala na jasnijem svjetlu jer sam prije uvijek molila u poniznosti i uvijek sam bila jako zahvalna za svaki mali napredak i uslišanje Božje. Općenito sam sama od sebe rijetko trebala zagovore, najviše volim razgovarati samo s Isusom.

Nakon što sam spoznala da me moj zagovornik upućuje na Mariju jer je bilo veliko to što sam tako neskromno zatražila kao neko malo razmaženo dijete, prestala sam zagovornika moliti  za to čudo, a posvetila sam srce Djevici Mariji koja mi je također puno dobra činila, ali ju jednostavno nisam prečesto ništa niti iskala.

Tada je došao taj dan, spomendan Terezije Avilske, a ja sam više nego obično bila usredotočena na riječi koje su se čitale i posebno očekivala čuti koju riječ o svetici. Ona je za mene bila od početka nešto posebno i značajno i sve što se govorilo o njoj i njezinom životu, vjeri i radu meni je bilo od životnoga značaja.

Bila sam, velim, jako sumnjičava prema lijepoj ženi koja mi se predstavlja kao Tijelo Kristovo, a opet sam nekako znala da to nije Marija, Majka Crkve, odnosno, to je bilo sve u jednom, općinstvo svetih s naglaskom na moga zagovornika kojega držim inicijatorom tih doživljaja, s naglaskom na Crkvu Božju i s naglaskom na taj Terezijin dan i spomen. Iako malo sumnjičava i odbojna, morala sam doći do zaključka da su se moje molitve vinule daleko i da dobivaju uslišanja.

Čuda su se mala počela događati u mome životu, sve jedno ljepše od drugog, stvari su se naglo i pozitno okrenule na dobro, počele su se temeljito rješavati iako mi je molitveni put bio težak, spor, trnovit, ponizan, skroman i slično. Morala sam priznati da nikada nisam s toliko entuzijazma  nešto molila jer sam se bojala svoje oholosti i grijeha svojih.

I to mi je najveća pouka i uslišanje, čovjek se mora usuditi moliti puno u velikoj vjeri. Kao što malo dijete ne zna da li je razmaženo ili nije i nema samosvijest o svojoj nesavršenosti, tako i vjernik mora se usuditi tražiti nemoguće. Terezija Avilska je na svoj dan meni predala poruku koja mi je bila obećanje  uslišanja mojih molitvi. Majčinski, obiteljski, zdravstveni problemi su se riješili na dobro i radost mnogih i mene same. No, ja sam u tišini zahvaljivala Bogu i slavim još i danas to čudo koje mi je okrenulo naglo život na bolje i hvalim svaki čas Gospodina zbog uslišanja i pomoći.

Prema časoslovu toga dana se čitalo kako desetorica gubavaca ozdraviše, a Isus, Gospodin primijeti da se je zahvaliti došao samo jedan stranac. Zaista se osjećam kao da nas je Isus desetoro ozdravio. Hvala  Ti, Gospodine, za sva dobročinstva Tvoja, koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova, amen. 04.01.2015. 07:10

Usamljena zvijezda

Tri prva kralja nekadašnje ekumene; veliki i potpuno neupućeni, a najbogatiji na svijetu, rimski imperator; čak i upravitelj posvećenoga jedinstvenog Božjeg naroda; mnoštvo učenoga naroda, silni faraonovi ljudi, najkulturniji antički filozofi, iskusni orijentalni mistici, veliki židovski svećenici  i umorni proroci, svi skupa nisu dokučili najznačajniji događaj  u povijesti svijeta, niti su bili svjesni dolaska Bogočovjeka kojemu su bili suvremenici.

Simbol opće nesvjesti i neznanja je usamljena i sjajna zvijezda repatica za koju se znalo iz proračuna da negdje u širini svijeta, neba i zemlje, postoji te da se svoj spomenutoj ekumeni i ovoj galaksiji, ovoj našoj Zemlji približava samo jedamput u bezbroj milijuna godina. Svi su za nju čuli i o njoj nagađali kao što se proriče kraj i smak svijeta.

Sve kulture oduvijek dobro poznaju astronomiju, a slabo svoje najbliže susjede. Radije gledamo gore u prazno i tražimo nešto u zvijezdama nego da pogledamo pobliže svoju majku, brata  ili nekog stranca. Zvijezde su tako jasne, a tako daleke i tajanstvene, kao ljudska duša koja sama sebe ne zna imenovati, niti zna uprijeti prstom u točno mjesto gdje se nalazi. Zvijezde su kao ljudska majušna i neznatna nada u neponovljivi slijedeći skori izlazak sunca. U toj majušnoj točki nade potpuno bedastog i nesvjesnog ljudskog bića nalazi se mizerni nagovještaj Boga Stvoritelja koji zna sve, odgovara na sva ljudska pitanja, ali samo jedno nikada ne zna unaprijed: hoće li to ljudsko stvorenje, koje toliko čezne za zvijezdama, jednoga dana u jednome trenutku kada dokuči toliko željene zvijezde, konačno postići sreću i postati pravi i potpuni čovjek?

Neki slijepo gledaju u tu zvijezdu, a mnogi je uopće nisu primijetili. Neki se zvijezde prestraše, čine pokolje. Neki načine rukama zvijezdu od zlata pa je stave na svoj kaput. Mnogi spavaju ili mirno vrše svakodnevne poslove. Nitko ne zna da je sjajna repatica u svom krajnjem dometu iskrsnula točno iznad njegove glave, obasjala baš njegovo čelo.

Samo neke priproste duše koje ne znaju astronomiju, nisu čule najnovije vijesti i ne vide što je u daljini jer gledaju čovjeka pred sobom, oduvijek znaju veliku i radosnu novost koja ih održava i obnavlja im život iz minute u minutu: rodilo se dijete, rodio se Spasitelj svih ljudi, sazreo je plod Boga u čovjeku i ispunilo se vrijeme čovjeka u Bogu.

05.01.2015. 08:08

Mentor, kratka priča

Živo je gestikulirao, malo pognutih ramena i pogleda uperena prema prozoru, držeći opušak kao da je zaboravio da bi mogao spaliti prste dok mu je kosa padala neuredno preko lica; bio se sav zanio u govor i argumentaciju koja mu očigledno nije polazila od riječi jer si je zdušno pomagao patetikom. Ona pomisli kako je to još jedna od njegovih sjanih dramatizacija. Bio je majstor u tome da pridaje značaj nečemu što nije bilo jasno, što je bilo nedorečeno ili jednostavno nije imalo ni glave, ni repa. Tumačio je teškim frazama, držao je govor već dulje od dva sata što mu nije bilo teško jer još nije izgovorio niti jednu rečenicu koju bi ona mogla upamtiti i ponoviti. Nije čak bila niti sigurna je li tema spolne prirode ili on govori o životnoj tragediji svakog čovjeka, žene, djeteta, starca ili se to on pokušava uživjeti u duhovnost tamo gdje joj nije bilo ni traga. Poistovjećivao je čovjeka zaljubljenog u svojega mentora sa smrću, s teškim delirijum tremensom, s patetičnim recitiranjem i tko zna što sve ne, sve je egzistencijalne muke pokušavao ugurati u istospolnu naklonost. Uporno je pokušavala dočekati hoće li njegovo istinsko uvjerenje konačno dobiti svoj izražaj, a nije niti bila sigurna da je upamtila što je u biti njegovo istinsko uvjerenje, sjećala se samo da ga je počela slušati kad joj je rekao da je voli. Odmah poslije počeo je tumačiti kako ljudska ljubav i naklonost prerasta uvijek u nešto više i veće i kako se po tome najbolje očituje ljubav i njezina vjerodostojnost.

“Ljubiti i uživati ili ljubiti i patiti?”, pitao se on. “Priznati naklonost ili se pritajiti?”

Ona se osjeti ugroženom jer njezina je ljubav bila tako skromna i praktična: samo da imaju za jesti i da im je toplo, a onda će napraviti bataljun dječice. Znali su se već dugo, ali dijete im se još nije dogodilo.

Promatrala ga je nenametljivo i vrlo rijetko ubacivala primjedbe pa je njegov dramatični monolog dobivao na živosti i poticaju, no ona se počne dosađivati. I najbolja drama ne smije trajati predugo, naročito ako se ne nazire na vrijeme neki zaplet. Nije htjela pokazati da je umorna, još si nije željela priznati da od one ljubavne izjave prije nekoliko sati nastaje uobičajeni sebičan uvod u nešto što nikada ne dobiva svoju poantu. Kad joj je zadnji puta izjavio ljubav? I što mu je došlo da joj kaže da je večeras posebno privlačna, da li je to potreba čovjeka koji je inače sam sebi dovoljan da se oženi ili je možda došlo kod njega do zasićenja idiličnim životom, hedonističkim uživanjem ... da, moglo bi biti to, stara je istina da u izobilju čovjek gubi svaki osjećaj za dobru i lijepu realnost. Možda mu je jednostavno bilo potrebno nadahnuće. Činilo joj se da on više niti ne pamti kako je počeo taj monolog. Primijetila je ovih dana da promatra spolnu ljubav s nekog drugog stajališta.

“Ne razmišljaš valjda kako je poanta zaljubljenosti učenika u svoga mentora samo neki Edip kao da nije bitna tema o kojoj mentor podučava?”, progovori ona kao da ga prekida u uzaludnom traženju razloga zaljubljenosti.

On se zagleda u nju i ona vidje po njegovom praznom pogledu da je ovoj priči već prije morala načiniti prekid ili kraj.

“Tema je... tema je... hamletovska...”, počne on zamuckivati, a ona ipak malo pričeka ne bi li uvidjela tijek njegovih misli.

“Da li smije čovjek sebi skratiti uživanje i otkriti svoju ljubav i naklonost koja će biti dočekana pogrešno? Ili čovjek mora ljubiti i uživati, a nikada ne obznaniti ljubav?”, upita je on direktno, a ona odmah doda kako ljudi koji ne znaju da ih netko jako voli sigurno neće razumijeti jasno i glasno očitovanje ljubavi pa je prema tome svejedno hoćeš li ljubav priznati ili prešutjeti.

On samo kimne glavom i zamisli se.

I ona se malo zamisli: zar ga nije počela pažljivije slušati jer joj je izjavio ljubav? Zar nije dobio pri tome njezinu pažnju? I zašto ona ne zna koliko ju on voli dok joj to i ne kaže? Zar joj je dovoljno da joj povremeno tako neuravnoteženo izjavi ljubav i ostavi je da se počne pomalo dosađivati? Da li je to ono što on pokušava reći s puno dramatizacije, da li on vjeruje u tu svoju ljubavnu izjavu ili je i njemu pomalo dosadno?

Šutjeli su oboje neko vrijeme, a tada ona osjeti potrebu prošetati sama, pobjeći na svježi zrak. Zaogrne na sebe baloner, uzme torbicu i krene prema izlazu. Začuje ga kako zvecka ključevima, no nije se mislila predugo zadržati u šetnji. Bilo joj je normalno da je on želio naglasiti kako nije uzela ključeve sa sobom. No, ubrzo nakon povratka iz kratke šetnje ona naiđe na zaključana vrata. Doma nije bilo nikoga i ona ode roditeljima. Idućega dana također od njega nije bilo ni traga, ni glasa. Ni poslije, niti ikada više. 03.01.2015. 05:36

Kritika poganskog uma

TAMA DUŠE 4

Sve najgore što sam do sada rekla jest zapravo najgore što se usuđujem zamisliti i pretpostaviti, a također i zaključiti iz govora svijeta. Kao da mi to ne pomaže Sveta Terezija Avilska, a možda bi rekli klerici da me kljuje sotona. No, tu samo moram primijetiti kako poganski svijet ovakve riječi koje sam ja upotrijebila uzima samo kad želi reći nešto dobro i pozitivnije o Katoličkoj crkvi. Bog me je postavio slušati i čuti još puno teških i gorih mišljenja i riječi. Biti iskren, ne znači griješiti, a biti točan u izražavanju ili slikovit ne znači odmah biti bezobrazan ili psovač.

Ipak se kajem što sam tako neuka i nespretna u izražavanju. No, važno mi je što točnije opisati dojam.

Rijetko zaista kritiziramo pogane. Znamo ili mislimo da su oličenje sotone pa ih ne želimo analizirati. Osim toga, oni neprekidno zauzimaju obrambeni stav protiv Katoličke crkve jer se osjećaju uznemireni, napadnuti i bezgrešni. Jer grešan je samo vjernik, ateisti nemaju grijeha. To neka misle pogani. Na nama koji se držimo kršćanima bi ipak bila obaveza napadati pogansku opuštenost i komociju. Nikada nije dovoljno i previše reći kako za Isusa ateisti ne postoje nego samo vjerni i licemjerni. Ako se proglasiš ateistom, to je također licemjerje i to veće nego ono vjerničko, a ako vičeš kako si agnostik, to samo znači da si manji od makova zrna jer si spoznao da si nadrapao ako se odlučiš za vjeru ili za ateizam.

Jedno licemjerno brzopleto učenje je sasvim slikovito za pogane: oni govore da vjeruju u sebe i u to da nešto ima poslije života ili jednostavno kažu da ne znaju. Zar to nije izluđujuće, ne znati svoj cilj i pripovijedati kako smo sretni, bezgrešni, uspješni i zadovoljni; ne znamo kamo idemo, zašto živimo, odakle smo došli, što smo zapravo i tko smo, ali nam to ništa ne smeta da se pravimo pametni i vrijeđamo sve oko sebe.

Drugi apsurd kod pogana je taj što govore da vjeruju u Boga i pri tome misle na Isusa, Gospodina pa čak i poštuju mogućnost da je Isus Sin Božji. Ili barem nastoje uvjeriti sebe da je Isus bio velik čovjek i vođa, ali da je nemoguće da je baš Bog i Gospodin. Osim toga mnogi još i tvrde da je Bog čovjeku nedokučiv pa makar to bio i sam Bogočovjek Isus. Neki rijetki drže da je Bog bezličan, ali se pozivaju na Bibliju u kojoj jasno piše da je čovjek odraz i slika Boga Stvoritelja. Zatim tvrde da se o Bogu ništa ne može pozitivno reći, a time su već rekli veliku i pozitivnu stvar i podatak o  Božjoj pozitivnosti. Zatim, mnogi se klanjaju sotonističkim obredima što je krajnji domet ljudske ludosti i ograničenosti i dokazuje kršćanski nauk iz Biblije.

Treća nedopustiva pogreška pogana je što govore da vjeruju u Boga, ali ništa o Njemu ne znaju drugo reći i tko zna što uopće pod tom tvrdnjom zapravo misle. No, mnogi dodaju da to uopće nije bitno za ljudski život ili najčešće govore kako vjeruju u Boga, misle pri tome na Isusa Krista, a zatim napominju kako ne hode u Crkvu kršćansku. To je i najčešći i najviše zbunjujući apsurd jer ako je poganin uvjeren u takve tvrdnje, mora da je užasno zbunjen u sebi i u životu.

Evo, i sada ti razgovaraj o otajstvima s takvim i tim ljudima! Zar nije sveti zadatak i poslanje uskočiti im u riječ i pripupitati ih za zdrav ratio jer oni nas drže iracionalnima.

02.01.2015. 18:38