Svjedoci o Nazarećaninu

Isus je u povorki koja slijedi proroka što nije ništa neuobičajeno, ali novost je što prorok propovijeda ne samo izliječenje od vode iz rijeke Jordan nego i  novi život i novi početak. Centar učenja Ivana Krstitelja je upravo taj da naglašava da on nije nikakav učitelj nego se naziva samo glasom koji viče u pustinji; ne govori niti da je prorok. Ivan je jako auritativan, veoma nalik prorocima na koje je narod navikao kao na govornike o moralu i kao na vjesnike Božje riječi i to vrlo aktualne za tekuća zbivanja.

Ivan je, dakle, veliki autoritet ljudima i okuplja ih na rijeci, viče na sav glas i krsti ljude vodom, sve i svakoga tko dolazi. Jedan od tih ljudi koji dolaze i stoje u redu za krštenje je Isus Nazarećanin.

Svi su očekivali od Ivana da nadopunja učenja prijašnjih proroka, primjerice Izaije koji je detaljno navještao o Božjem Poslaniku i velikom Kralju koji mora doći. Ivan Krstitelj zapravo upućuje one koji su već dovoljno upućeni, a to su pratioci i sljedbenici Ivanovi. Glasa koji viče na nekoj rijeci ne može se tako daleko čuti, ali je doživljaj susreta tih upućenih s Isusom stravično dojmljiv: o tome “viču” Evanđelje i mnogi pisci.

Veliki autoritet Ivan Krstitelj upire prstom na nekog čovjeka što pokazuje jako važan trenutak u novom životu: sada se točno zna gdje je novi život, kako ga treba živjeti,  kamo treba ići: treba slijediti onoga čovjeka koji zamiče iza drveća i nestaje nam iz vidokruga, treba se odmah usredotočiti i krenuti za njim, slijediti ga, ne izgubiti ga iz vida.

Vrlo ga je teško razlikovati od svih ostalih u gomili, ni po čemu se na njemu ne primjećuje da on zna kamo ćemo dalje u novi život. I kako da ga oslovljavam, kako da ga zazovem da mi ne izmakne iz vida, kako da mu priđem?

Budući da niti sam Nazarećanin nije pomišljao kako će odmah dobiti sljedbenike, pratim što se poslije Njegova krštenja sve događa: odlazak u pustinju, navještaj u sinagogi, čudo u Kani.

Očigledno da prvotna namjera Boga nije da se predstavlja s autoiritetom nego klasičnim stilom, normalnim i uobičajenim putevima ljudskoga ponašanja i dijaloga. Nazarećanin ide k svojima u sinagogu jer oni znaju sve o tome kako se ide u novi život i normalno je da im se javi i predstavi se na službeni javni način. U trenutku kada se Isus službeno očituje u sinagogi iznad pročitanoga odlomka iz Pisama, tada za mene počinje Njegovo javno djelovanje.

No, odmah se događa da Nazarećanina ne prihvaćaju i protjeruju i On odlazi u svijet da bi pokupio siromahe na raskršćima, gladne, bolesne, žedne, ugrožene te njih obdaruje svojim čudesima i izlječenjima, a kasnije će ih okupiti na Gori. No, uglavnom će Ga slijediti samo manjina, a mnoštvo će dolaziti iz znatiželje i senzacionalizma i slično dok će oni koji sve znaju o Nazarećaninu nastojati spriječiti Njegovo djelovanje.

Kao što je kao običan čovjek došao na rijeku, tako je i završio, kao jedan od mnogih razapetih. Jedina je razlika bila što je stekao slavu svojim čudima i svojim sukobom sa znalcima Pisama koji Ga optužiše da želi biti kralj koji pretendira na veliku moć i borbu protiv pismoznanaca koji su imali moralnu vlast, ali i protiv samih vladara koji su posjedovali čitav svijet. Jedan običan čovjek bez vojske koji nema gdje nasloniti glavu i odmoriti, skitnica da bude kralj svih i svega? Poražavajuće za ljude koji su se okupali u vodi rijeke i krenuli za onim Nazarećaninom kojega je označio Ivan Krstitelj. I bio je Krstitelj neophodan jer da nije on upro prstom kao veliki autoritet u Nazarećanina, ne bi se primijetilo da se nad tim čovjekom otvaraju nebesa i da na toga čovjeka silazi golubica. Tamo gdje vidiš čovjeka, tamo je i Nazarećanin koji ima moć i zna kako se ide u novi život. On ti uzima tvoje grijehe, nosi sa sobom tvoje smeće i tvoj veliki otpad tako da mogneš otići na svadbu, okupan i lijepo odjeven.

Da nije bilo pismoznanaca i njihove velike panike oko Nazarećanina, ne bi se vidjelo koliku snagu ima i moć. Jer sam Isus nikada se ne nameće ničime, za Njega svjedoče druge osobe kao što je onaj proročki glas u pustinji, kao što su pismoznanci i kao što je čovjek koji Ga neposredno susreće i spoznaje u Duhu Svetome.

09.01.2015. 09:25

Ništa nije sakriveno što se neće otkriti

Ništa nije sakriveno što se neće otkriti

Tama duše 7

Spomenula sam kako imam malo težu psihičku dijagnozu i kako sam došla do zaključka da je podsvijest ljudska uvijek zdrava te sada pronađoh opis Terezije Avilske o središtu duše gdje prebiva Bog kojega čovjek pokušava dokučiti i koji osvijetljava svu dušu, to jest čovjeka molitelja. Ja gotovo da i nisam bila moliteljica, a daleko od toga da sam ikada bila ono što bismo nazvali mističarkom, no iznenađuje me ugodno kako sam se našla u takvom stanju prilikom nekih halucinacija koje sam iskusila da sam mislila dugo da sam do biti svoje poremećena.

Kasnije, kad sam premišljala kakva smisla imaju moje halucinacije koje su nalik snovima, često znakovitima, ali uglavnom beznačajnima i besmislenima za zdrav razum, postepenim i povremenim razmatranjem i molitvom došla sam do spoznaje o tome koliko mi je u životu bilo značajno ono što sam halucinirala, odnosno ljudi koje sam susrela i u kojim okolnostima. Ugodne sam spoznaje stekla, saznala sam o sebi da je moja nesvjesna duša u biti zdrava i da je tako kod svih ljudi, ali da je površina osobe sklona poremećajima i bolestima. No, čovjek je sav u grijehu kad je u grijehu, samo što Božji Duh u čovjeku progovara, liječi i vodi grešnika u pročišćenje. To mi je logično jer moja psihoza niti nije drugo ništa nego temeljito obraćenje.

Podsvijest mi je poslala zamaskiranu poruku koju ja nisam morala nikada otkriti, ali mi ju je Gospodin rasvijetlio. Rasvijetlio mi je premnoge detalje o tim osobama i njihovim životima za koje ne znam ni sama što bih morala s tim znanjem učiniti, ali sam sigurna da će mi dobro doći, to jest Bog zna što nam je to trebalo.

Nakon što sam spoznala da su halucinacije jedna poruka, vrlo razumna i logična, ali zakukuljena, spoznaja je došla o tome kako sam u biti poremećena površno, iako jako i trajno. Veliko je olakšanje bilo spoznati zdravlje bez zdravlja. Psihotičari se često osjećaju kao da su ozdravili; depresivci često misle kako je njihov problem nestao nekim površnim optimizmom i zahvatom, ali bolest se uvijek ponovo javlja, i teža nego prije. No, ja sam zbog spoznaje svojega zdravoga nesvjesnog dijela i podsvijesti, koja sve pohranjuje, ozdravila od tridesetogodišnjega uvjerenja o vlastitoj beznačajnosti, velikoj grešnosti i nesposobnosti do najdublje dubine mojega bića. Dostojanstvo ljudsko dala mi je upravo ta prosvijetljujuća spoznaja, ali mi nije dala ozdraviti samo tako. No, u ovom stanju u kojemu sam sada vidim da i nije najvažnije ozdraviti nego polučiti što bolje spoznaje iz kojih će proizići dobri rezultati.

Zašto nisam u molitvi spoznala ono što sam iskusila zbog halucinacija i psihoze? Zato jer mi Bog nije dao kršćanski život nego je želio imati me kao poganku i da ja vidim te drastične razlike između poganstva i prijelaza u vječni život. Terezija Avilska je imala moliteljski život oduvijek, ali i ona je u životu iskusila bolesna stanja, odnosno kliničku smrt. Izgleda mi da ima još mnogo ljudi koji dođu do istoga zaključka o dubinama ljudske duše.

 U svakom slučaju vjerujem da čovjek molitelj uzalud dolazi do svijesti o svojoj biti ako mu to ne koristi u praktičnom životu ili za poduku drugima jer čovjek nije samo ono što spada na njegovu bit i nije sam u životu.

Najsavršenija mi je spoznaja da postoji podsvijest ljudska koju proučavaju znanstvenici, ali da je ona savršeno razumna i ne čini takve grozne logičke pogreške kao svijest ljudska. Sigurna sam da ljudi svjesno mogu ispravljati svoje logičke pogreške iako mnogi nikako ne mogu razumijeti da su načinili pogrešku u zaključivanju. To se često, primjerice, očituje u lingvističkim istraživanjima. Jezikoslovci znaju kako često se neka imena i nazivi preokreću naopačke u narodnom izgovoru pa postaju službeni jezik jer tako zažive, a ljudi onda tvrde da postoji neki logičan red u tome nazivu, značenjski i znakovito. Reda nema ako ne obrnete riječi i neke glasove naopačke. Ljudi svjesno to čine, uvjereni da čine pravilno jer uopće ne razmišljaju. Podsvijest je nešto drugo, ona izgleda kao savršeno sistematizirana iako mnogi pripovijedaju o nekim podsvjesnim silama i snagama koje upravljaju svjesnim čovjekom, ali je očigledno da su to grijesi i to veoma svjesni.

Postoji ta razlika između teškoga neznanja o sebi ili o životu, odnsno nesvijesti duhovne i površnoga nerazmišljanja ili nepromišljena promatranja, a to je sve gotovo isto što i život bez vjere i bez molitve o kojoj kaže Sveta Terezija Avilska da je način kojim čovjek putuje u svoju nutrinu gdje ga čeka Bog.

Samo još jedna primjedba mi pada na pamet: teško je zamisliti da čovjek jednom krene na put i zatim prevaljuje, malo po malo,  veliku razdaljinu od grijeha do Boga. To kod mene tako ne ide, grijeh vreba uvijek, običan, najobičniji i onda kada je čovjek najsigurniji i kada je prevalio sva ta dobro poznata iskušenja. Drugim riječima, čovjek ne putuje na taj način po sebi samome jer nikamo tako ne može stići, u nekoj linearnoj veličini. Bog i ljudski grijesi nisu tako jedni nasuprot drugome postavljeni. Kad čovjek pokuša krenuti do Boga tako da se nastoji prvo rješavati grijeha, nikada, nikada ne stiže nikamo. Rješavanje grijeha je kao neka popratna pojava susreta čovjeka s Bogom jer bez toga duša sebe ne vidi.

Naglasiti moram da mi još uvijek nije sinulo što bi to bio misticizam. Isus mi nije ni malo bio mističan kako sam Ga ja dostigla upoznati.

Jedino što je čovjeku često mistično, to je njegova vlastita tjelesna smrt. Drugačijega mističnoga susreta s Bogom kao da ni nema, ima susretanja, imamo Euharistiju, ali ne govorimo da smo svi mi, kršćani zapravo mistici jer blagujemo Gospodina. Čak bih rekla da je misticizam nešto suprotno vjeri. Radije mislim kako je za mene tajanstven čovjek uznapredovao u kvalitetama i vjerskom životu, ali to ne znači da je on mistik nego da je meni misterija.

08.01.2015. 19:12

Dao si mi kruh, ali ja biram Barabu

Evanđelje po Marku, glava 6, redak 41-42

41 On uze pet kruhova i dvije ribe, pogleda na nebo, izreče blagoslov pa razlomi kruhove i davaše učenicima da posluže ljude. Tako i dvije ribe razdijeli svima.
42 I jeli su svi i nasitili se. 

Isusa nije slijedilo vjerno mnoštvo na Golgotu gdje su ga doveli nahuškani ljudi koji su vikali da Ga treba razapeti. Pod križem ih je malo bilo, a malo je bilo i apostola u odnosu na silno mnoštvo koje se za Isusom pojagmilo.

Što je razumjelo to silno mnoštvo, vidimo i danas u svijetu, da Isus dijeli kruh, sebe, ljubav, milosrđe svoje i, kako danas čitamo, da treba čuvati zapovijedi Njegove o ljubavi, a čitamo i onu riječ iz Psalma:

Psalam 72, redak 4

4 Sudit će pravo ubogim pučanima, djeci siromaha donijet će spasenje, a tlačitelja on će smrviti. 

A rko su ti tlačitelji?  Zar mi mislimo zaista kako smo mi svi dobri, a Isus nas hrani ljubavlju kako bi nam pokosio neprijatelja? One druge će pokositi i smrviti naše tlačitelje. Znakovito je kako je većina ljudi zapravo u taboru tlačiteljskom koji je huškački zatražio neka Isusa razapnu i puste Barabu. Tražili smo tlačitelja Barabu, a sada nam nije dobro. Da li nam je Baraba kriv ili smo i sami nešto odgovorni za sebe?

Na Golgoti je samo razbojnik, koji je razapet pokraj Isusa na križu, onaj kome je Isus rekao: “Bit ćeš u raju”. A razbojnik Ga nikada nije slijedio, niti je doživio mislosrdno dijeljenje i umnažanje kruhova; možda je čuo nešto o tome, ali se nije osjetio dostojnim poći za Isusom jer je slijediti Isusa privilegija; koji Ga slijede, dobivaju hranu na vrijeme i ne fantaziraju o tome kako su mnogi oko njih tlačitelji koje će Isus pokositi nego siti su i blaženi pokraj Isusa, nahranjeni ljubavlju i milosrđem pa lakše sagledavaju ljude oko sebe.

Prva Ivanoova poslanica, glava 4, redak 10:
“U ovome se sastoji ljubav: nismo mi ljubili Boga nego je On ljubio nas i poslao Sina svoga kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.”

08.01.2015. 06:07

Živo tijelo za živu ljubav

Živo tijelo za živu ljubav

Promatram, Te, Bože moj, očima povjerenja,

organizmom što je tebi dar i sluga,

iako u svojoj grešnosti.

I moj bubreg, moje srce Tvoga određenja

k Tebi odlazi iz toga kruga,

iako pripada istoj vječnosti,

ali usamljeno u dnu noći spava.

Imaš li me kada Tebe nisam svjesna,

kad me more sputane tjeskobe

ili onda kada nisam neka prava,

ili kad sam tako neumjesna,

kad me smrt i jal orobe?

Imaš li me, prizemnu i sirovu,

čekaš li me da Ti tijelom se poklonim

i da ruke pružim uzdignute?

Evo, sada kada pjevam pjesmu novu

i sve čeznem da se iza Tebe sklonim,

znaš li srca moga pute?

Ne zna narod da je slatko

predati Ti svoje tijelo nedirnuto,

samo sanjaju o poljupcima, zagrljajima.

Ja Te ljubim  tijelom sad na kratko

jer će doći novo jutro, zakinuto

za svježinu što je noćno tijelo ima.

Hvala Tebi, Kriste moj neviđeni,

za otvorene dlanove i uzdignute ruke

kojima Te slavim u predanju.

Hvala Tebi, Bože moj zadivljeni,

za sve moje porođajne muke

kojima me dobivaš u mom neznanju.

08.01.2015. 04:00

Mojih pet minuta

Mojih pet minuta

Tama duše 6

Dobro i zlo se ne može međusobno ogledati jer dobro je stvarateljsko, a zlo je samo odgađanje spoznaje stvaranja.

Malo me već ovih dana iznerviralo koliko učeni i neuki ljudi ponavljaju izražaje o borbi između dobra i zla. Čvojek je ljudima oličenje i mjesto sukoba Boga i sotone. To jest tako, ali i nije. Bog nikada nije u sukobu ni s kime, a ponajmanje Ga pred sukob može dovesti pali anđeo. Tako je nekako i s čovjekom.

Ne znamo gledati iz pozitive, iz afirmativnoga stanja nego sagledavamo s naših grešnih stajališta.

Sa stajališta života postoje mladi i zreli, rođeni i preobraženi, pali i obraćeni ljudi. Postoji savršen čovjek, slika Boga Stvoritelja o čemu svjedoči Isus, Gospodin i taj čovjek ponekad pada u negativu što je jedina suprotnost, a zove se smrt.

Sotona, pak, opsjeda i iskušava, ali ne može dokrajčiti, zlo i oličenje zla su metafore, ali nemoguće i nepostojeće jer sotona uzmiče pred Isusom, a Duh je Božji sastavni dio duha čovjekova od početka, još od kada ga Bog predodredi pa do začeća i rođenja u tijelu i na zemlji.

Svijet sam po sebi uopće nije zao nego je zlo došlo u svijet koji je također savršen u biti. Ni vlas ne pada s glave, niti vrabac bez volje Boga, Svevišnjega kojemu nitko ne može zavladati. Sotona može opsjednuti jako čovjeka, ali Duh Božji u čovjeku, savjest čovjekova, koja je Božji glas u svakom ljudskom biću, ne mogu biti opsjednuti nego samo sluh i pogled ljudski može se zamutiti.

Povodom blagdana Obraćenja Svetoga Pavla, koji se približava, a ja ga držim nekako svojim, povezujem Pavlova iskustva. Pavao je bio sav opsjednut iako nije naličio na nekog jadnog zločinca nego na učena i ugledna građanina. I Gospodin je intervenirao. Tako i oni jadnici, teroristi, samoubojice, sadisti sigurno muku muče ili jednostavno nemaju razvijeniju svijest ljudsku, a to je po Božjoj volji jer tko će ti dati spoznaje, ako ne taj Duh Boga u tebi? Ti ljudi, ti takozvani zločinci, zapravo često su u zabludama i nisu svi toliko opsjednuti koliko su nesvjesni, a glas ih njihove savjesti goni, kao zloduhe u Evanđelju, potrčati u svinje i stuštiti se niz liticu. A što je to zapravo? Izliječenje, obraćenje ili blažena smrt koja dokrajči teške patnje zločinaca.

Više bih rekla da su i strašnije opsjednuti učeniji ljudi, naročito ovi što se gombaju s teološkim pojmovima na vrlo svjetovan, to jest poganski način. Zatvaraju vrata vjernicima. Sami ne ulaze u Kraljevstvo nebesko, a ne daju drugima prolaza.

Teški i rijetki su slučajevi kada je čovjek više od polovice opsjednut sotoninim lukavstvima. I takvi pate pa im je to velika katarza.

Uglavnom su nam grijesi u zabludama ili u lijenosti duha, to jest u vjerskom sljepilu, nesvijesti. A to je Božja volja i stvar kršćanskoga naviještanja i propovijedanja Radosne vijesti.

Čovjek je u biti vrlo dobar pa zato i govorimo da ga opsjeda, uspješnije ili ne, sotona.

Sukob dobra i zla zapravo i ne može biti sukob nego se čovjek uvijek bori s preprekama prema savršenstvu i to je veliki pozitivan Božji naum u povijesti spasenja.

Jedan od većih problema je taj ljudski nedostatak dostojanstva djeteta Božjega. Svaki kršćanin zna da je sin Božji, ali se ne usudi to sinovstvo živjeti.

Ako čovjek misli da je izgubljena malovjerna lađa usred pučine po kojoj se bore dobar i zao duh, neće nikada sagledati svoje temelje duhovne, pozitivne, stijenu ovoga svijeta koji je savršen; neće nikada sagledati u svojoj subjektivnosti kako je on sam centar zbivanja jer ga to dovodi do bolnog zaključka o vlastitoj odgovornosti za svoj život, svoja djela i svoje bližnje. “Ja tu ne mogu ništa, ja ću moliti sutra za tebe, ja nemam”, govori čovjek i tako sebe, nemoćnoga stavlja u problematiku postojanja. Pa kad već govori kako on sam ništa ne može, neka zaboravi to svoje “jakanje” i neka pokuša biti “objektivan” i neka preoblikuje misli. Doći će do zaključka da se na ovom svijetu ništa ne može, da će se sutra pogoršati i da ničega nema. To je grijeh, nepriznavanje veličine Božje i gubitak osjećaja za smisao bilo čega i sebe samoga. No, savjest mu ne da da vjeruje u to što glasno nekome govori. Duboko u sebi čovjek zna da vrijedi puno više, da je jedinstven i da ima moć, samo što još nije došlo njegovih pet minuta, a možda i pati jer nije prepoznao u prošlosti svojih pet minuta jer ne vidi da je njegov čas sada.

Tako čitam o blagdanu Krštenja Gospodinova na Jordanu. Jordan sam ja, meni se priklanja i unizuje Gospodin, kapljice moje na čelu su Njegovom kada nam se nebesa otvaraju i kada na nas silazi Duh Božji, a Otac naš govori nam: “Ti si sin moj, danas te rodih. (Ps 2,7)”.   07.01.2015. 19:11                                                                            

Boga nitko nikada ne vidje

Prva Ivanova poslanica, glava 4, redak 12

12 Boga nitko nikada ne vidje. Ako ljubimo jedni druge, Bog ostaje u nama, i ljubav je njegova u nama savršena. 

Nije li malo neobično što ljubljeni Isusov učenik, Sveti Ivan, Evanđelist na jednom mjestu govori o Isusu, Gospodinu koji je došao u tijelu:

Prva Ivanova poslanica, glava 4, redak 2

 2 Po ovom prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist došao u tijelu, od Boga je.

Poslije govori kršćanima o tome kako Boga nitko nikada ne vidje. 

Nije li neobično ili možda nejasno kako može jedan od najvećih svjedoka živoga Bogočovjeka, koji je hodao po zemlji, govoriti tako? Apostol Kristov koji se u Isusa zaljubio prije nego što Ga je upoznao kada je slijedio Ivana Krstitelja, Apostol Kristov kojega je Isus odmah prepoznao kao svojega i uzljubio ponajvećom privrženošću, Apostol Kristov koji je jedini ostao pod križem na Golgoti, Apostol koji je napisao najljepše i naistinitije retke o Bogu živom i o vjeri u Isusa, Svetoga Boga i Čovjeka i koji je učio Ljubav i Božju Riječ iz prve ruke, sada govori o nevidljivome Bogu i Duhu Božjem?

I nije uopće neobično. Po Apostolu Ivanu znamo najsigurnije da Duh Božji postoji i prebiva u svakome tko ljubi druge ljude; znamo da je Duh Božji Onaj koji je ljubio Ivana božanskom ljubavlju u osobi Isusa, Čovjeka. Ako Ivan, tako tjelesni svjedok, bez zabune govori o Duhu, onda moramo promotriti vlastite zablude o tijelu i duhu, o materiji, o nevidljivome ili, kao što napominje Sveti Pavao, neraspadljivome i raspadljivome. No, Isus je uskrsnuo, tijelom se ukazivao apostolima poslije svoje tragične smrti za otkup grijeha čovječanstva. I toga uskrsloga je Isusa, Gospodina susreo Ivan Apostol. Moglo bi se reći da je Ivan vidio sve, i ljude, i čovjeka, i grijehe, i Svetoga Boga, i Duha Božjega, i duha ljudskoga i—ljubav, ljubav Božju i ljubav ljudsku. Ivan je vidio i Presveto Trojstvo, razliku između Oca na nebesima, Očeve utjelovljene Riječi, Sina Božjega i Svetoga Duha te je istovremeno vidio i Jednoga Boga koji je sve to u jednome i sve u svemu.

Ipak, Boga nikada nitko ne vidje, a znamo da ćemo Ga gledati licem u lice. No, za sada, držimo se Duha Božjega koji prebiva u onima koji Ga ljube i koji ljube i ne vrijeđaju druge ljude “... jer tko ne ljubi svoga brata kojega vidi, Boga kojega ne vidi ne može ljubiti ( 1Iv 4,20)”. 07.01.2015. 17:24

Pozdravi iz pritajene mladosti

Pozdravi iz pritajene mladosti

Prekidam te opet u traganjima

koja sva su tako nepoznata meni,

a uvijek tako slična mojim nadanjima;

čeznutljivo živim u tvojoj sjeni.

Tu, u znaku Božjega krštenja

i ja se krstim i obnavljam zavjet.

Pripremam priznanje, mrvicu poštenja

što mi cvate kao divan cvijet;

prinosim sve više okajanih grijeha

da te lakše vidim i do tebe stignem

i do Božja pravorijeka;

da se  opet pripravna pridignem

i pružim ti vjenčiće u naramku

što sam sve po putu nakupila;

da zagrizem pri tom gorku slamku,

svu od čežnje što je nedavno nahrupila

jer ne valja biti niti hladan, niti nesretan.

Podijelit ću anđelima vino radosti

i po koji kristal, vjetrovima isklesan

kao naša srca pritajene mladosti

i doći ću do tebe nekako konkretno

jer nema tako ljubavi postojane

kao što je moje uhođenje sjetno,

slatko kao suze, nebom obojane.

Predat ću se tvome nježnom vodstvu,

to je jedino što daje mi ustrajnost,

neviđenu snagu mome prvorodstvu

i mojim hvalama zajamčenu sjajnost.

07.01.2015. 02:08